Nositi sa sobom ulje i biti u svako vrijeme spreman pripaliti svjetiljku, isto je kao i nositi sa sobom vrline i pripomoći čovjeku koji je u potrebi.
Mt 25, 1-13
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Prispodoba o deset djevica mi kao djetetu nikad nije bila jasna. Bilo je tu dosta kontradiktornih stvari u odnosu onog što Isus naučava i onoga o čemu ova prispodoba govori. Tako, na primjer, mudre djevice odbacuju molbu pet ludih djevica da im daju ulja kako bi i one mogle dočekati zaručnika. Također, kad lude djevice kucaju na vrata zaručnika, a on im ne otvara. No ne samo da ne otvara, nego tvrdi da ih „ne poznaje“. Uvijek sam tražio obrazloženje kako je moguće odbiti čovjeka u potrebi i kako to da sveznajući Bog ne poznaje lude?
Nalazimo se u trideset i drugoj nedjelji kroz godinu. Ako pažljivo pogledamo u kalendar,vidimo da imamo još samo tri tjedna do početka nove liturgijske godine koja tradicionalno započinje paljenjem prve adventske svijeće. Zbog toga će nam Crkva, približavanjem Adventa i Božića, intenzivnije govoriti o drugom Isusovom dolasku ili, drugim riječima, o paruziji. Sljedeće tri nedjelje Crkva nam nudi čitanja iz dvadeset i petog poglavlja Matejevog evanđelja, kako bi nama vjernicima približila značenje toga slavnoga časa i poučila nas o spremnosti na bdjenje.
Slika paruzije bila je popraćena ratovima, prirodnim katastrofama i drugim strašnim nepogodama koje će pustošiti zemlju. Zatim slijedi sveopći sud, u kojem će Bog suditi sva stvorenja – i žive i mrtve. Tko će se spasiti, a tko ne? O tome govori ova prispodoba o deset djevica.
Isus je volio vjenčanja, to ne treba prešutjeti. Uz sve svadbe na kojima je bio, često koristi slike zaručnika u svojim govorima i prispodobama. Upravo taj prizor najbolje govori i uprisutnjuje zajedništvo svetih, nebeski stol, Kraljevstvo nebesko, vječnost.
Sklapanje saveza između muža i žene je događaj na koji se uzvanici pripremaju duže vrijeme. Na vjenčanje nije moguće doći svakodnevnoj odjeći, praznih ruku, a kamoli prljav i neuredan, nego se treba spremiti, očistiti, ispeći kolače i da ne nabrajam dalje... No vanjština nije toliko bitna, mnogo je značajnija nutarnja dimenzija čovjeka, odnosno nakana s kojom se ide i sprema za takav događaj.
U našoj prispodobi sve su djevice došle lijepe, sređene, vesele. Svaka je nosila sa sobom svjetiljku. Nemoguće je razlikovati jednu od druge. Čak i kad su uvidjele kako će zaručnik kasniti, sve su legle spavati. Međutim, kad je došao čas da iziđu zaručniku ususret, samo je pet djevica moglo upaliti svoje svjetiljke, jer su unaprijed mislile o tome kako treba ponijeti ulje. Lude su uzaludno počele tražiti po trgovima u gradu gdje mogu kupiti ulje, ali vrata su im bila zatvorena.
Nositi sa sobom ulje i biti u svako vrijeme spreman pripaliti svjetiljku, isto je kao i nositi sa sobom vrline i pripomoći čovjeku koji je u potrebi. Vrline se ne stječu bez napora, nego se za njih čovjek često mora odreći samoga sebe. Biti ponizan, velikodušan, krotak, vjeran, blag, suzdržljiv u različitim životnim okolnostima, to zahtijeva svakodnevni rad na sebi. Takav rad se sastoji najprije od molitve i osluškivanja Božjega glasa u nama. Samo onaj čovjek koji u tišini svoga srca može osluhnuti što mu Bog ima reći, može primiti snagu i ustrajnost u svome rastu u svetosti. Jedino Bog Otac, po svome sinu Isusu u Duhu Svetomu, može darovati plodove. A to su plodovi ljubavi, radosti, mira. Nošenje svog svakodnevnog križa ima temelj u molitvi, a očituje se u djelima. Biti od Krista ne znači samo provoditi svoje vrijeme iza zatvorenih vrata svoje sobe, nego to znači biti vidljiva Božja prisutnost drugima. Iako je molitva kamen temeljac kao prva pretpostavka, s drugom se tek zapravo očituje tko je Kristov sljedbenik.
Svakodnevni život sa sobom nosi razne izazove i poteškoće. Kao kršćani smo pozvani pomagati, razumijevati, žrtvovati se jedni za druge. „Vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5,14), uči Isus svoje sljedbenike. Tu svjetlost čovjek čuva vidljivom kroz svoja djela. Ulje koje potpomaže gorenju je ljubav. Svako izgaranje za drugoga je korak bliže Stvoritelju, Spasitelju, Nebu.
Prispodoba o deset djevica je radosna vijest onima koji svakodnevno izgaraju za svoga bližnjega. To su sveti ljudi koje svoje živote daruju u odgajanju i odrastanju djece, koji provode brojne sate učeći u knjižnici kako bi sutra sa svojim znanjem mogli pomoći u izgrađivanju bolje budućnosti. To su i oni koji svojim prekovremenim radom daju sve od sebe kako bi nahranili svoju obitelj, oni koji se sa svim svojim nastojanjima brinu za stare i nemoćne kako bi ih održali nasmijanima i mladima. Ti ljudi stječu mudrost kojom neće morati kucati na vrata i zazivati: „Gospodine, Gospodine“, jer njih Gospodar (pre)poznaje.––
