Upaljena svjetiljka u ruci znak je prihvaćanja Božjeg poziva i spremnosti da čekamo početak gozbe. To je uvjet bez kojega se ne može za Božji stol. Na neki način i Bog je nemoćan da tu učini drukčije.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25, 1-13)
Primjećujemo kako Isus, da bi nam približio Kraljevstvo Božje, koristi sliku židovske svadbe, koja je u to vrijeme svima bila dobro poznata. Među Židovima je bilo uobičajeno da djevojka nakon zaruka, koje su se u to vrijeme smatrale početkom braka, još neko vrijeme živi u roditeljskoj kući. Nakon određenog vremena zaručnik bi došao i odveo ženu. Toga dana kod djevojke bi došle i djevice i čekale dolazak zaručnika. Kad zaručnik dođe te bi djevice zajedno s ostalim uzvanicima ušle u svečanu dvoranu, vrata bi se zatvorila i započelo bi slavlje. Zbog velikih daljina u Palestini, a uzvanici bi dolazili pješice, nekada se zaručnika moralo čekati dugo u noć. I zato je nužno bila potrebna svjetiljka koju evanđelje spominje.
U kontekstu Kraljevstva Božjega ovaj običaj za nas ima drugo značenje. Ovdje je zaručnik Krist, koji dolazi iznenada. Djevice predstavljaju čitavo čovječanstvo: neke su budne, čine dobra djela; druge su neoprezne, nemaju ulja za svjetiljke. Vrijeme čekanja, e to je naš život, to je blaženstvo u zajedništvu s Kristom. Djevicama iz prispodobe povjerena je odgovorna zadaća: dočekati zaručnika koji je svakog časa mogao doći. Pet djevica posvetile su svoju pozornost na ono bitno, na očekivanje zaručnika.
I mi danas imamo odgovornu zadaću, biti spremni za dolazak zaručnika. Naše svjetiljke moraju biti stalno upaljene, tj. valja nam biti čiste duše u trenutku njegova dolaska. Moramo imati dovoljnu količinu ulja za svjetiljke, a to su dobra djela, posvećenost Bogu u molitvi, a osobito ljubav. Zato je važno da ne budemo kao onih pet ludih djevica, koje su bile zauzete drugim stvarima pa su zanemarile ono prvobitno što su tog dana trebale napraviti. Moramo ostaviti ono što je zemaljsko, što je propadljivo, prolazno. Valja ostaviti sve što nas udaljava od Boga kako nam se vrata ne bi zatvorila, kao što se dogodilo ludim djevicama.
U današnjem vremenu, gledajući televiziju i čitajući novine, svaki smo dan svjedoci nesreća: pad aviona, sudar vlakova ili autobusa punih putnika, pa opet potres, poplave, požari. U svakom od tih slučajeva smrt uzima svoje žrtve. A Isus nam kaže: „Ne znate ni dana i časa“. Stoga je važno da budemo pripravni.
Zato Bog pozivlje sve ljude da na kraju svoga života sudjeluju na velikoj gozbi u njegovu kraljevstvu. Taj poziv jedinstvena je prilika i treba ga uzeti ozbiljno. Upaljena svjetiljka u ruci znak je prihvaćanja Božjeg poziva i spremnosti da čekamo početak gozbe. To je uvjet bez kojega se ne može za Božji stol. Na neki način i Bog je nemoćan da tu učini drukčije. Zato Evanđelje završava onako jasnim i ozbiljnim Isusovim upozorenjem kako valja bdjeti. Mi ne znamo koliko vremena imamo i nikad nećemo znati. Stoga moramo bdjeti i moliti. I zato razmotrimo već danas stanje duše i smisao koji nas vodi u svakodnevnom životu, u poslu…, i ponovimo – ispravljajući svoje nakane ako nisu u skladu s Božjim naumom – molitvu iz današnjeg pripjevnog psalma: “Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.“
Dobro znam, Gospodine, da ništa što radim nema smisla ako me ne približava tebi.
