Tekstovi proroka koje slušamo u vrijeme došašća puni su nade u ispunjeni život. Zato je ovo vrijeme došašća prigoda da ponovo naučimo čekati i da vlastite ovisnosti preobrazimo u čežnju. Dakle, došašće je vrijeme u kojemu treba rasti duboka čežnja za onim što može potpuno ispuniti i zadovoljiti naše srce.
U današnjim liturgijskim čitanjima, koja Crkva stavlja pred nas na drugu nedjelju došašća, tekst je iz trećeg poglavlja Lukina evanđelja. Crkva predlaže da danas razmotrimo lik Ivana Krstitelja, onoga kojeg je Izaija prorekao kao „glas koji viče u pustinji“. Mnogi su raniji proroci navijestili dolazak Mesije, a Ivan čini to isto i naviješta dolazak Isusa Krista. Glas viče u pustinji: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ To je Ivanovo poslanje, njegov život, njegova osobnost.
Ivan je ustrajao u svetom životu jer je sačuvao poniznost srca, zbog toga je i zaslužio onu pohvalu od Gospodina: „Zaista kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“. Ivan Krstitelj je idealan primjer poniznosti i pokornosti. Da bismo i mi imali ponizno srce, za to se moramo sami potruditi molitvom, ljubavlju prema bližnjemu i pokorom. Ivan je naviještao dolazak Mesije i iščekivao je njegov dolazak, a mi se upravo nalazimo u vremenu iščekivanja, odnosno došašća. I upravo je ovo vrijeme došašća idealno vrijeme da se pripremimo za dolazak Gospodina. To je vrijeme čekanja i očekivanja Gospodinova dolaska.
Ivan je znao da dolazi Gospodin jer mu je to Bog objavio, stoga je strpljivo čekao i naviještao njegov dolazak. U došašću ili predbožićnom vremenu mi smo preplavljeni ponudama i reklamama koje poručuju: „Ne čekaj, kupi odmah!“ Potrošnjom bi se trebale ispuniti naše želje, ali naš život i dalje ostaje prazan. Tekstovi proroka koje slušamo u vrijeme došašća puni su nade u ispunjeni život. Zato je ovo vrijeme došašća prigoda da ponovo naučimo čekati i da vlastite ovisnosti preobrazimo u čežnju. Dakle, došašće je vrijeme u kojemu treba rasti duboka čežnja za onim što može potpuno ispuniti i zadovoljiti naše srce.
Ivan Krstitelj je, kako smo rekli, „glas koji viče“, ali Ivan nije čitav život govorio glasno i obilazio jordansku okolicu. On se često povlačio u tišinu pustinje i tu pronalazio Boga u sebi. A Bog mu je upravo u toj tišini objavio da Mesija dolazi, kao što vidimo u današnjem evanđelju: „Za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.“ Znači u tišini pustinje Bog je došao Ivanu, a tako i došašće znači upravo to: iskusiti vrijeme tišine.
U tišini dolazimo u doticaj s našom unutarnjom glađu, s našom najdubljom čežnjom. U svakodnevnom životu stvaramo veliku buku kako bi se sklonili od tišine. Predbožićno vrijeme je uvijek užurbano i glasno. Ljudi jure trgovinama kako bi obavili kupnju, ali onaj koji juri ne pazi na sebe, njegova duša ne može disati. Da bih postao tih, moram se zaustaviti, a kad zastanem, svoj nemir ne mogu više izmjestiti van sebe. Samo onaj koji odoli svojem nemiru dolazi do tišine.
Kada vrijeme došašća spoznamo kao vrijeme u kojem više ne trčimo i ne žurimo, kada više ne bježimo od nas sȃmih, i kada nađemo tišinu, e onda vrijeme došašća postaje blagoslovljeno. Ovdje je važno da dođemo sȃmi k sebi, kako bismo mogli doživjeti dolazak Isusa Krista. On dolazi k nama kako bismo prestali lutati naokolo i kako bismo mogli stići onamo gdje smo doma: u nutrinu vlastitog bića, u vlastito srce u kojemu prebiva Bog koji je sȃma tajna. I zato je došašće vrijeme u kojemu možemo promijeniti svoj život i doći do najveće tajne. Upravo nam Ivan slikovito govori da treba izići ususret Bogu koji dolazi i omogućiti mu pristup u svoj život. Kako? U iskrenom susretu sa samim sobom i u skrušenoj ispovijedi, obračunavajući se sa grijesima koji naš život čine hrapavim i neprohodnim za Boga i drugoga čovjeka.
Neka u ovom vremenu došašća Ivanov glas ne utihne i neka nas ne prestane pozivati da se zaputimo ususret Gospodinu, ustrajno poravnavajući hrapave staze naših grijeha i propusta i uklanjajući brda vlastite oholosti.
