„Dođi i slijedi me!“ Svi su željno čekali mladićev odgovor, no nisu ga čuli. Ali taj Isusov poziv nije ostao bez djelovanja. Upravo je taj poziv izazvao trajne pokrete u povijesti Crkve a koji su obnavljali Crkvu iznutra. Trajno je bilo i bit će ljudi koji su taj poziv potpunoga nasljedovanja u dobrovoljnom siromaštvu slušali, ne pritiješnjeni kao mladić iz Evanđelja, nego puni oduševljenja i radosti. Ovi zaista odlaze i daju sve, te u tome nalaze pravu unutarnju slobodu.
Mk 10, 17-30
U evanđeoskom odlomku 28. nedjelje kroz godinu slušamo o susretu koji se dogodio između Isusa i bogatoga mladića. Bogati mladić pita Isusa što da učini kako bi baštinio život vječni. Isus mu odgovori da se treba pridržavati Božjih zapovijedi kao sigurnog i nužnog puta da postigne spasenje. Mladić je odgovorio kako se pridržavao svih zapovijedi od svoga djetinjstva. Isus, vidjevši čistoću njegova srca, dubinu njegove velikodušnosti, pogleda ga i zavoli. Zavolio ga je uz osobitu naklonost. Pozvao ga je da ide za njim, ali da prije toga razdijeli siromasima sve što ima. Na Isusov poziv: „Idi, i što imaš prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebesima. A onda dođi i idi za mnom.“, mladić je zašutio i ražalostio se jer je imao velik imetak. Nije se odazvao. Ove Isusove riječi trebale su ga obradovati, ali nisu. Naprotiv, rastužile su ga.
Ova mladićeva tuga potiče nas na razmišljanje. Možemo doći u napast i pomisliti kako nas mnoga dobra ovoga svijeta, posjedovanje stvari, mogu usrećiti. Mladića je njegov imetak ražalostio, postao mu je prepreka u prihvaćanju Isusova poziva na nasljedovanje. Nije bio sposoban reći Isusu da, a sebi ne, reći ljubavi da, a bijegu ne. Ako u svome srcu osjetimo neki trag tuge, možda je to zato što Isus od nas traži nešto čega se ne želimo odreći. Možda nismo oslobodili svoje srce od zemaljskih navezanosti. Znamo da Krist blagoslivlja siromaštvo u duhu, to jest one koji nisu okovani svojim bogatstvom, oni koji nisu navezani na zemaljske stvari. Siromah je onaj tko je ostao neovisan i slobodan. Tako je svatko tko je spreman prihvatiti neki veći ideal ostao siromah u duhu: nije zarobljenik svog novca i imanja.
„Dođi i slijedi me!“ Svi su željno čekali mladićev odgovor, no nisu ga čuli. Ali taj Isusov poziv nije ostao bez djelovanja. Upravo je taj poziv izazvao trajne pokrete u povijesti Crkve a koji su obnavljali Crkvu iznutra. Pomislimo samo na sv. Benedikta, duhovnoga oca kršćanskoga Zapada, pa i na sv. Franju Asiškog i njegov pokret siromaha koji je Kristovu Crkvu vratio evanđeoskim počecima, itd. Trajno je bilo i bit će ljudi koji su taj poziv potpunoga nasljedovanja u dobrovoljnom siromaštvu slušali, ne pritiješnjeni kao mladić iz Evanđelja, nego puni oduševljenja i radosti. Ovi zaista odlaze i daju sve, te u tome nalaze pravu unutarnju slobodu.
Tim istim riječima Isus poziva i nas danas da ga nasljedujemo u njegovu služenju, da slušamo njegovo učenje, da idemo za njim. Nakon Gospodinova uzašašća na nebo, ovo nasljedovanje ne znači više biti s Gospodinom u Palestini. Poziva nas da budemo uz njega usred svijeta, tamo gdje nas je našao. Njegov život i njegovo učenje moramo upiti svim svojim bićem, baš kao i zrak koji uzdišemo. Valja prenositi Isusovu poruku u svim okolnostima naše svakodnevnice. U ovom nastojanju da se poistovjetimo s Kristom razlikuju se četiri stupnja: tražiti ga, naći ga, razgovarati s njim, ljubiti ga. Možda se još prepoznajemo na prvom stupnju. Ako ga tražimo i dalje s puno čežnje i sa svom snagom, usuđujem se reći da smo ga već našli i da već razgovaramo sa njim i da ga ljubimo.
