Ipak, izgleda kao da se naš stolar više dao motivirati nego isprovocirati. Jer stolovi koje on brusi nisu od drveta ili od kojeg drugog materijala. Sa svojim alatom, on veličanstveno dotiče nevidljivu stvarnost, a tako jasno očitovanu u svakodnevnom ophođenju prema bilo čemu. Nutrinu.
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22, 34-40)
Budimo toliko iskreni prema samima sebi i priznajmo da nam nije mrsko kada smo u nečemu najbolji. Kada nas netko drugi pohvali, pita nas kako smo postigli neki uspjeh i kako to da baš naše lice krasi naslovnice lokalnih i svjetskih naslovnica portala i novina. Ako ćemo biti neiskreni i toliko (lažno) ponizni, pomislit ćemo kako je za nas prvo mjesto u nečemu potpuno neprihvatljivo i da ga nismo dostojni jer uvijek postoji netko bolji od nas te ćemo, uz zavaravanje samih sebe, zakopavati Bogom dane talente. A sve zbog propalog pokušaja izbjegavanja istine koja će nas kad-tad susresti i suočiti s odrazom u ogledalu.
Promotrimo sada evanđeoski odlomak. Vjerojatno smo već pri prvom čitanju zamislili scenu u glavi. Krema tadašnje duhovnosti na jednoj strani te neki ubožnik Nazarećanin, koji za sebe tvrdi kako je došao spasiti svijet i da ga je poslao sam Bog, za kojeg govori da mu je otac, sa dvanaest odrpanaca i zgubidana, na drugoj strani. Naizgled bezizlazna situacija sa vrlo velikom vjerojatnošću javnog sramoćenja. A ta sramota se svakako očitovala nekih desetak stranica kasnije. Sramota uz dvije grede i prikovanih udova. Ako smo nekada uzeli u ruke Novi zavjet, mogli smo na jednom mjestu naići na pitanje s fantastičnim odgovorom: "Iz Nazareta da može biti što dobro?" Kaže mu Filip: "Dođi i vidi." (Iv 1,46). Što li se to dobro krije u tom drvodjelji?
Svi mi znamo kada nas netko želi provocirati. Vrlo lako to zamjećujemo u televizijskim intervjuima, novinskim člancima i porukama na WhatsAppu. Stoga i ne čudi da je naš stolar prepoznao takav trenutak u pitanju koje mu je postavljeno. Unatoč namjeri da ga se ponizi epitetom koji mu je dan u pitanju, stolar odjednom postaje učitelj. Jer će ih sada majstorski spustiti na zemlju i naučiti pravoj stolariji. Ipak, izgleda kao da se naš stolar više dao motivirati nego isprovocirati. Jer stolovi koje on brusi nisu od drveta ili od kojeg drugog materijala. Sa svojim alatom, on veličanstveno dotiče nevidljivu stvarnost, a tako jasno očitovanu u svakodnevnom ophođenju prema bilo čemu. Nutrinu. Ali ne onu koja je sastavljena od organā, krvi i mesa, nego onu koju svatko od nas grčevito čuva od pogleda drugih. A kako li je samo taj stolar prozreo materijal koji se nalazio u tom zakonoznancu, a preko njega i u svima nama, dragi čitatelju. Znao je što piše u zakonoznančevu zakonu. A zna što piše i u tvom zakonu. Ali znaš li to ti? Znaš li , čovječe, što piše u tvom zakonu i tko ga je pisao? Je li te strah saznati što piše u tvom zakonu? Jesi li spreman pustiti stolara u svoju nutrinu da po tvom stolu ispiše riječ od pet slova? Kola li krv brže tvojim žilama kada ćeš saznati koja je zapovijed najveća? Hvataju li te trnci pri pomisli da će ti netko razbiti tvoje okvire i shvaćanja? Možeš li reći da si spreman naći se s druge strane provokacijskog kanala, hrabri druže?
Eto ti prilike, dragi zakonoznanče, farizeju, saduceju, Grče i Hrvatino. Zgrabi je. Budi najbolji. Jer to želiš biti. Znam te, prijatelju moj dragi. Čega se bojiš? Sramote? Ili samoga sebe? Dođi i vidi tog dobrog drvodjelju. Pogledaj gdje stanuje, koja mu je adresa i gdje ide piti kavu. Pa je i ti popij s njim, ali nemoj hitro pružiti ruku prema računu. Pusti njemu da on plati.
