Dajte za milostinju ono iznutra

Stoga ćemo uvijek početi iznutra, iz onoga dijela svog srca koji želi živjeti Evanđelje; malo pomalo počet ćemo razmišljati poput Boga, voljeti poput Boga, za istinsko dobro onih koje nam stavlja na put.

        Dičite se djelima dostojnim Gospodina, a ne sitničavošću koja se ne uzdiže iznad prašine zbog koje su i od koje su stvorena. Činite djela koja su kraljevska i sveta, okrunjena Božjim blagoslovom. Činite djela milosrđa i dajte milostinju, budite iskreni, budite čisti u svojim postupcima kao i u svojim namjerama i sve će u vama biti čisto tako da ne trebate pribjegavati vodi za pranje (usp. Lk 11, 37-47).

        Bog, koji je stvorio vanjštinu, također je stvorio unutrašnjost. Stvarajući čovjeka, oblikovao je njegovo srce. Zbog toga se Isusovo učenje može sažeti u dvije vrlo jednostavne rečenice: 

1. uvijek započnite iznutra: to je logika svakoga istinskog obraćenja; 

2. milostinja sve pročišćava  jer, prije svega, čisti naša srca i tjera nas da pobijedimo legalizam.

        Isus se, naravno, nije protivio osnovnoj higijeni, znao je da je potrebno oprati ruke u vodi prije početka obroka. Ipak želi da, prije svega, održavamo higijenu srca. Potpuno čist iznutra, Isus je imao čiste ruke kad je došao kod farizeja. Učenik će sa svoje strane pročistiti svoje srce dajući u obliku milostinje ''ono što je unutra'', ono što posjeduje, sve ono nagomilano po svojoj sebičnosti. Tako očišćen svojom milostinjom čovjek više neće morati dovoditi u pitanje čistoću ruku, ''sve će mu biti čisto''. Unutrašnjost će očistiti vanjštinu.

        Ovdje prepoznajemo jednu od Gospodinovih navika, koji je uvijek pažljiv na reakcije svojih slušatelja. Često započinje izjavama koje nas iznenade ili šokiraju, ali sve kako bismo bolje razumjeli Oca i ono što On očekuje od nas: blaženi oni koji plaču, prvi će biti posljednji, platite počevši od posljednjih, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije me dostojan...

        Kako ćemo to pretočiti u naš konkretan život? Ne smijemo pogrešno tumačiti Isusovu riječ izvlačeći je iz konteksta te prestati prati ruke, već se moramo suzdržati od toga da ljude prosuđujemo isključivo prema pravilima bontona jer nas je misionarsko iskustvo naučilo da je čovjekovo srce često puno bolje od njegovih vanjskih navika. 

        Nastojat ćemo što dostojnije sahraniti svoje mrtve, ali nećemo dopustiti da nam žalost oduzme nadu. Pošteno ćemo plaćati one koji rade za nas, ali znajući da Bog ne računa kao mi. Tješit ćemo one koji plaču, ali svjesni da ih samo Bog može uistinu utješiti. Stoga ćemo uvijek početi iznutra, iz onoga dijela svog srca koji želi živjeti Evanđelje; malo pomalo počet ćemo razmišljati poput Boga, voljeti poput Boga, za istinsko dobro onih koje nam stavlja na put. A ova milostinja, po uzoru na Boga, postat će naša istinska vrijednost  bez slike o sebi na koju bismo trebali paziti: vanjština će, odsada, odgovarati unutrašnjosti. Gospodine, usmjeri moje srce tako da štuje tvoje Ime (Ps 86,11).