Kada čitamo ovaj evanđeoski ulomak, možemo primijetiti da je u Petra uvijek prisutan strah. Strah od mora, valova i nevremena. Teško mu je napraviti iskorak u nepoznato. No, ovdje često previdimo jednu bitnu stvar. A to je da Bog vjeruje u čovjeka. Bog vjeruje u Petra. Štoviše, Bog više vjeruje u Petra nego on u samoga sebe. Poziva ga da iskorači.
Mt 14, 22-33
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Za strah se kaže da je neugodan ali i intenzivan osjećaj koji ljudsko biće doživljava kada se nalazi u neposrednoj opasnosti ili eventualno kada je očekuje. Redovito ga promatramo i doživljavamo kao negativan osjećaj. Bilo da čovjek živi u Europi ili u Japanu, u prapovijesno doba ili u postmodernizmu, strah uvijek ostaje isti te se uvijek izražava na isti način. Dakle, strah je primarna emocija od koje ne možemo pobjeći i čime je svaki čovjek obilježen. Filozofi egzistencijalizma, počevši od Kierkegaarda, Sartrea pa sve do Heideggera, dosta su promišljali o strahu i napisali o njemu mnoštvo redaka. Tako Martin Heidegger u svom djelu Bitak i vrijeme kaže da strah čovjeka čini pojedincem, otkrivajući mu da je on zaista on. Ono što strah čini u čovjeku razum ne može sam riješiti. Potrebno mu je povjerenje odnosno vjera.
Oduvijek je među širim masama bila uvriježena paradigma da hrabri ljudi nemaju straha. Kao da se takvo mišljenje nije previše dovodilo u pitanje te da se hrabrost stavljala kao suprotnost strahu. To je besmisleno, isto kao što je besmisleno misliti da sretan čovjek nikad ne osjeća tugu. Strah jednako imaju i hrabar čovjek i kukavica, samo je razlika u tome što hrabri ljudi u takvim situacijama biraju vjerovati i iskoračiti u nepoznato. Vjerovati da će opasnost koja je pred njima biti pobijeđena te da će sve krenuti na bolje. Slikovito rečeno, strah možemo promatrati kao jedan prostor u koji pozivamo na nastup vjeru ili nevjeru, povjerenje ili nepovjerenje.
U Svetom Pismu izraz Ne boj se, u različitim varijantama, pojavljuje se 365 puta, točno onoliko koliko dana ima u kalendarskoj godini. No, promatrajući biblijsku povijest i sve likove koji se pojavljuju u njoj, vrlo lako ćemo uočiti da oni nisu bili bez straha. Razlika je u tome što se kroz taj strah uvijek provlačila vjera odnosno povjerenje. Tako, vidimo da je Blažena Djevica Marija imala strah kada je anđeo Gabrijel došao u Nazaret, ali je imala i vjeru. Također, Isus Krist u agoniji Getsemanija imao je toliki strah da se čak znojio krvavim znojem, no tek snagom vjere pobjeđuje taj strah i prihvaća piti čašu koju mu je Otac odvjeka namijenio.
Kada čitamo ovaj evanđeoski ulomak, možemo primijetiti da je u Petra uvijek prisutan strah. Strah od mora, valova i nevremena. Teško mu je napraviti iskorak u nepoznato. No, ovdje često previdimo jednu bitnu stvar. A to je da Bog vjeruje u čovjeka. Bog vjeruje u Petra. Štoviše, Bog više vjeruje u Petra nego on u samoga sebe. Poziva ga da iskorači. Promatrajući današnjicu, vrlo važna stvar pri upoznavanju nekog čovjeka je pitanje: „Vjeruješ li u Boga?“ O tomu se raspravlja, spekulira i razmišlja. Rijetko kada promijenimo smjer i zapitamo se: „Vjeruje li Bog u mene?“ Tek kada bismo se to zapitali, ovo prvo pitanje dobilo bi smisao, jer, kako ne vjerovati u Onoga koji vjeruje u mene! Kroz cijeli Novi zavjet vidimo da se proteže ta poruka, samo što često mi kao ljudi ostajemo na konceptu starozavjetnoga Boga. Boga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku. No, Kristova poruka bitno je drugačija. U njoj Bog ne samo da služi čovjeku, u njoj Bog postaje čovjek. Radosna vijest je to da Bog vjeruje u nas.
Dragi čitatelju, u uzburkanom moru tvoga i moga života neminovni su valovi koji nam ulijevaju strah. To se posebno vidi u posljednje vrijeme gdje se čovjek nalazi na vjetrometini nekih neočekivanih okolnosti. Baš upravo u sredini tih valova, nemojmo zaboraviti da Bog vjeruje u nas i da nam govori Dođi. Zakorači. Nemojmo previše razbijati glavu i upasti u oholost da samo mi kao ljudi spekuliramo vjerujemo li u Boga. Bolje, uzmimo Njegov primjer pa prvo povjerujmo u čovjeka, odnosno brata do nas. Tek tada naša vjera u Boga imat će istinski smisao. Budimo svjesni da je On onaj od koga sve počinje pa i dar vjere. Jer ako ne vjerujemo u čovjeka koga vidimo, kako ćemo vjerovati u Boga koga ne vidimo. Petar uspijeva hodati po vodi samo onda kada je zagledan u Učitelja. Onda kada mu se pogled usmjeri na valove, počinje tonuti. Danas se cijeli svijet nalazi kao na uzburkanom moru. Svjedoci smo kolektivne depresije i anksioznosti. Mi kao kršćani uzmimo ovaj ulomak kao pouku i nemojmo samo gledati u ono uzburkano more koje nas okružuje, nego u Učiteljeve oči. Oči koje vjeruju u tebe i u mene. Tek tada strah će nestati.
Mir i dobro!
