Ivanov otac Zaharija uzima pločicu i upisuje u nju ime djeteta. Ono što je napisano postaje trajno. Stoga upišimo i mi na pločicu našega života pravu istinu o nama samima, nazovimo se pravim imenima ne iskrivljujući stvarnost. Tada ćemo svojim životima doista blagoslivljati Boga jer ćemo postati svjesni da nam od njega sve dolazi te da je on jedini jamac istine.
Lk 1, 57-66.8
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
Slavimo svetkovinu Rođenja svetoga Ivana Krstitelja, osobe koju se naziva novim Ilijom, posljednjim starozavjetnim prorokom. Svoju proročku ulogu on vrši i prilikom svoga rođenja. Svi ti događaji govore o nama danas, o našem vremenu.
Ovaj evanđeoski odlomak donosi nam jedan problem koji su imali njegovi roditelji. To je problem imena. Naime, njihovi susjedi, okolina želi nazvati dijete onako kako se to njima sviđa. Mi danas, to jest naše društvo u velikim je tenzijama upravo oko imena. I nama tako često okolina želi nametnuti vlastita imena kako bi nas zavela i odvojila od stvarnoga značenja. Tako se, primjerice, ubojstvo nevinoga čovjeka u majčinoj utrobi naziva prekidom trudnoće, a mama i tata „roditeljem a“ i „roditeljem b.“
S druge strane, upravo mi koji se nazivamo kršćanima - onima koji pripadaju Kristu, zavaravamo se i opravdavamo vlastito ponašanje dajući mu kriva imena. Tako se često iz vlastitoga interesa nazivamo dobrotvorima, iz vlastite sebičnosti moliteljima. Tako često smo borci za istinu tek zbog vlastite taštine, pred drugima ponizni a puni oholosti. Teško nam je priznati pravo stanje stvari, nazvati se pravim imenom, iskreno se nazvati grešnicima.
Ivanov otac Zaharija uzima pločicu i upisuje u nju ime djeteta. Ono što je napisano postaje trajno. Stoga upišimo i mi na pločicu našega života pravu istinu o nama samima, nazovimo se pravim imenima ne iskrivljujući stvarnost. I tada će nam se otvoriti usta kako bismo bili otvoreni primiti i bez straha prihvatiti drugoga i drugačijega. Bit ćemo otvoreni za naše društvo, za našu okolinu. Otvorit će nam se i jezik kako bismo mogli bez suzdržavanja reći istinu. Kako bismo sve stvari i nas same mogli nazvati pravim imenom. Tada ćemo svojim životima doista blagoslivljati Boga jer ćemo postati svjesni da nam od njega sve dolazi te da je on jedini jamac istine. Tada ćemo, kao Ivan Krstitelj, moći i pred mnoštvom i pred Herodima našega vremena moći pokazati na onoga kojem je usmjerena sva povijest, na Jaganjca Božjega. Na Jaganjca koji je jedini bio kadar prigrliti cijelo čovječanstvo i biti zaklan kako bi oprostio i spasio nas grešnike.
Ovakav život nije lagan, ali je nužan. Ne bojmo se odvažiti ovako živjeti, na bojmo se krenuti Ivanovim stopama kako bismo rasli i duhom jačali. Kako bismo i mi sami postali prorocima našega vremena, kako bi naše ime kršćanin dobilo pravi sadržaj.
