Isus nam daje primjer kako postupiti u zahtjevnim trenucima života. Mi kao kršćani možemo imati protivnike, ali ne bismo smjeli imati neprijatelje, ne bismo smjeli uzvraćati zlo na zlo.
Lk 19, 28-40
Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz goru koja se zove Maslinska, posla dvojicu učenika govoreći: "Hajdete u selo pred vama. Čim uđete u nj, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i dovedite. Upita li vas tko: 'Zašto driješite?', ovako recite: 'Gospodinu treba.'"
Oni koji bijahu poslani otiđoše i nađoše kako im bijaše rekao. Dok su driješili magare, rekoše im gospodari: "Što driješite magare?" Oni odgovore: "Gospodinu treba." Dovedoše ga Isusu i staviše svoje haljine na magare te posjednuše Isusa.I kuda bi on prolazio, prostirali bi po putu svoje haljine. A kad se već bio približio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe: »"Blagoslovljen« Kralj, »Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!« Na nebu mir! Slava na visinama!"
Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: "Učitelju, prekori svoje učenike." On odgovori: "Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!"
Cvjetnica ili nedjelja muke zadnja je nedjelja korizme prije Uskrsa i njome započinje Veliki tjedan. Primjereno tomu, liturgijska boja dana je crvena, a ne ljubičasta kao u ostalim korizmenim danima. Cvjetnica otvara veliku temu vazmenog ili uskrsnog otajstva. Ona se slavi u znaku palminih grančica koje su Jeruzalemci prostirali pred Isusom dok je ulazio u grad, a te grančice kasnije postaju šibom kojom je Krist bičevan. Cvjetnica je sva u znaku napetosti između „hosana!“ (spasi nas) i „raspni ga!“
Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem spominju sva četiri evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan. Neki donose više informacija o ovom odlomku evanđelja, drugi manje, no svaki evanđelist donosi nešto novo, nešto svoje, odnosno neku novu informaciju koju ne donosi nitko od ostalih evanđelista. Npr. Luka piše: Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem. Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz goru koja se zove Maslinska (Lk 19, 28 – 29), a Ivan donosi: Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem, uze palmove grančice i iziđe mu u susret (Iv 12,12 – 13). Luka, recimo, ovdje govori da se Isus približava Betfagi i Betaniji, dok Ivan uopće ne spominje Betfagu i Betaniju. Zatim Ivan spominje kako Isus dolazi u Jeruzalem na Blagdan, a Luka ne spominje riječ Blagdan. Svaki je evanđelist pisao ono što je njemu bilo važno iz njegove osobne perspektive.
Isus je prije ulaska u Jeruzalem tražio od učenika da mu dovedu magarca na kojem će ujahati u Jeruzalem. Magarac nije bio samo životinja koja nosi teret ili životinja koju su koristili siromašni ljudi, nego je bio, kako čitamo u Sv. pismu, i kraljevska životinja koju su jahali kraljevi. U Prvoj knjizi o Kraljevima piše: „Tako su svećenik Sadok i prorok Natan i Benaja, sin Jojadin te Kerećani i Pelećani sišli te postavili Salomona da jaše na mazgi kralja Davida pa su ga odveli do Gihona. Tada je svećenik Sadok uzeo iz Šatora rog s uljem i pomazao Salomona. Nato su zatrubili u trube i sav je narod rekao: 'Živio kralj Salomon!'“ (1 Kr 1,38 – 39). Tako i prorok Zaharija poziva potlačeni narod, „Kćer jeruzalemsku“, na klicanje: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri Jeruzalemska! Tvoj kralj se tebi evo vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ (Zah 9,9)
Isus želi ući u Jeruzalem na magarcu da ga narod prepozna kao kralja kojeg su naviještali proroci. Time pokazuje i svoje kraljevsko dostojanstvo, no mnogi ga, nažalost, nisu prepoznali. Magarac nije ratna životinja kao konj koji se koristio u borbama, nego životinja koja tegli i vuče terete drugih. S time možemo usporediti Isusa kao kralja koji ne nameće terete drugima, nego ih sam ponizno, strpljivo i krotko nosi za druge. Isus u Jeruzalem ulazi kao blagi kralj, ne kao kralj koji sudi, i njegov ga narod treba prepoznati po životinji na kojoj jaše. U svoj svojoj krotkosti poziva Jeruzalemce da se opredijele za njega, a svojim ulaskom u Jeruzalem ispunjava proroštvo proroka Zaharije o njemu.
U Starom zavjetu kralj David je bio ideal kralja za cijeli Izrael. Isus kao kralj koji dolazi na magarcu, na neki način, utjelovljuje kralja Davida, jer je David njegov praotac. Isus je iz njegova plemena i njegove obitelji. Isus je davidovski kralj, onaj kralj kojeg Jahve izabire po „srcu svome“. Bog je obećao po prorocima da će podignuti potomka Davidova da narodu objavi Božje zakone i da vlada tipičnim kraljevskim Jahvinim načinom, a to je „Pravda i Mir“. Mesija ne ulazi u Jeruzalem u raskoši, s kočijama, konjima i vojskom, nego na magaretu.
Mesijanski kralj pohađa svoj narod. Kraljeva se moć uglavnom mjerila snagom njegove vojske i kralj je, kao njezin zapovjednik, jahao na konju ispred svoje vojske, a ne na magarcu kao što je to učinio mesijanski i davidovski kralj. Kroz svoju povijest Izraelci su tražili Boga ratnika koji se bori protiv njihovih okolnih neprijatelja i oni su često Boga tumačili tako. Time je, na neki način, mnogima u narodu bilo skriveno prepoznati Mesiju, jer su imali svoju percepciju Mesije, koju su i oni sami nametali drugima kao jedinu ispravnu. Isus za sebe tvrdi da postupa onako kako i drugima predlaže u Božje ime. Predstavljajući se kao onaj koji je krotak, on podsjeća na blaženstvo: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju“ (Mt 5,5).
Mesijanski kralj na magarcu i nas danas poziva da ga nasljedujemo, da budemo nositelji mira i da se odričemo nasilja. Poziva nas da i mi nosimo terete drugih kao što Pavao piše Galaćanima: „Nosite bremena jedni drugih i tako će te ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,1-2). Time smo pozvani služiti jedni drugima, a zakon služenja je neodvojiv od autentičnog kršćanskog života. Isus nam daje primjer kako postupiti u zahtjevnim trenucima života. Mi kao kršćani možemo imati protivnike, ali ne bismo smjeli imati neprijatelje, ne bismo smjeli uzvraćati zlo na zlo. Kao Kristovi učenici pozvani smo ne kažnjavati druge ni riječima ni djelima, ne proklinjati svoje protivnike, već po uzoru na učitelja blagoslivljati i moliti za neprijatelje.
