Isus definitivno odlazi Ocu. Fizički više neće biti prisutan u svijetu, ali hoće njegovi učenici, i zato Isus moli za njih.
Iv 17,11b-19
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Svećenici su posrednici između Boga i ljudi, oni povezuju ljude s Bogom. U kulturi starih Rimljana naziv za svećenika je bio pontifex (mostograditelj), jer je on imao zadaću graditi mostove preko kojih bi ljudi dolazili k Bogu i Bog k ljudima. Često su molitve i obredi svećenika takvi mostovi. U azijskom kulturalnom krugu svećenik je čovjek kontemplacije, netko tko ovaj svijet otvara za Boga i tako povezuje Boga i čovjeka. On je onaj koji otvara i preobražava zemaljsko te ga pretvara u božansko. On je božanski istražitelj, onaj koji otkriva tzv. Božji prst i Božji trag u ljudskim životima. On je čovjekov odvjetnik i zagovornik kod Boga.
Kao svećenik Isus nam omogućava slobodan pristup Bogu Ocu, stoga nam Bog Otac nije dalek, nego smo u jedinstvu s njim preko Isusa kao svećenika i posrednika, a prvenstveno kao Sina Božjeg. U Starom zavjetu zadaća se velikoga svećenika sastoji u tome da se zauzima za ljude i prinosi darove i žrtve za njihove grijehe. Bez Isusa kao svećenika mi se osjećamo prepuštenima samima sebi u svojim nevoljama, ali On se zauzima za nas. U njemu naš život dopire do božanskog života, onamo gdje Isus sjedi zdesna Ocu. Po njemu kao svećeniku mi smo već ušli u nebesko svetište, u taj Božji prostor.
Isus je bio veliki molitelj, često bi se povlačio u osamu i bio bi u tihom prebivanju s Bogom. U molitvi je bio svjesniji svojeg jedinstva s Ocem. Molitva je za Isusa bila iskustvo života u stalnoj povezanosti sa svojim Ocem i u tu povezanost on želi pridružiti svoje apostole, kao i one kojima oni budu propovijedali u njegovo ime. Samoća s njegovim Ocem za njega je bila izvor iz kojega je mogao piti. U molitvi se uvijek obraća Ocu i u Ocu ima svoj temelj.
Isus definitivno odlazi Ocu. Fizički više neće biti prisutan u svijetu, ali hoće njegovi učenici, i zato Isus moli za njih. Obraća se Bogu s Oče sveti kao svome Ocu koji je svet i koji nadilazi svijet. U velikosvećeničkoj molitvi moli ga da ih sačuva i obrani u svom imenu. Otac je Isusu dao svoje ime, tj. komunicirao mu je svoju stvarnost, ono što on jest, svoj božanski život. Isus kao utjelovljeni Sin tu je božansku stvarnost komunicirao učenicima. Objavio je Oca onima koji vjeruju u njega i dao im je božanski život koji je primio od Oca. Rezultat svega toga je jedinstvo Oca, Sina i učenika.
Božanski život ujedinjuje Oca i Sina, Oca i učenike. Prije samog odlaska Ocu, Isus moli za svoje učenike. Isus ostavlja svijet, a oni ostaju u njemu. Svijet ih mrzi, jer oni nisu od svijeta.
Kad u ovom odlomku Isus spominje svijet, onda se ta riječ odnosi na one koji se protive Isusu, na one koji su od tame, kojima vlada Zli, knez ovoga svijeta, naravno, ne misleći da je čitav svijet zao. Isus moli Oca da učenici, koje takav svijet mrzi i progoni, imaju u sebi radost koja dolazi od njega i da ta njihova radost bude potpuna.
Isusova radost proizlazi iz njegovog jedinstva s Ocem. Sudjelovanje učenika u Isusovoj radosti pretpostavlja njihovo jedinstvo s Ocem. Isus ih šalje u svijet, tj. ljudima, da im donesu istinu, onako kao što je Otac njega poslao. Isus predaje učenicima poslanje koje je primio od Oca i žrtvuje svoj život. On umire kako bi se njegovi učenici u potpunosti posvetili navještaju Božje riječi. Da bi učenici bili posvećeni u istini i nastavili Isusovo djelo, Isus posvećuje samoga sebe. Svojom zagovornom molitvom Isus predaje svoje učenike Ocu i njegovoj ljubavi.
