Ne čudi me vidjeti Boga u slavi i moći. To mu ionako pripada. Ali vidjeti ga u muci, popljuvana, izrugana, izranjena i raspeta, to je već teže. Vidjeti ga u mojoj muci i nevolji – i to je teško. Vidjeti ga na prijestolju poniznosti – malom kruhu, svetoj Hostiji – i to je teško. No on se upravo učinio gladnim, žednim, golim, bolesnim i utamničenim kako bismo mu se već ovdje na zemlji mogli približiti, kako bismo ga već ovdje mogli vidjeti i ljubav mu iskazati.
Mt 25, 31-46
I vidjeh: nebo otvoreno – i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On zvani Vjerni i Istiniti, a sudi i vojuje po pravdi; oči mu plamen ognjeni, na glavi mu mnoge krune; nosi napisano ime kojeg ne zna nitko doli on sam; ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim; ime mu Riječ Božja. Prate ga na bijelcima Vojske nebeske, odjevene u lan tanan. Na ogrtač, o boku, napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. (Otk 19, 11-13. 14. 16.)
Vjerujem da ovaj i drugi, slični opisi proslavljenog Krista, Boga u slavi, u nama pobuđuju divljenje. Pokušavamo si u glavi sve to zamisliti, a u srcu čeznemo za danom kad ćemo i mi stati pred to veličanstvo i zaroniti u tu slavu. Također se možda i osjećamo maleni i nedostojni pred ovakvim i sličnim prizorima, ali i daleki i nesposobni ući u to divno otajstvo koje nam razveseljava dušu i budi čežnju za nebeskim. I sasvim je normalno da čeznemo jer je to kraljevstvo pripravljeno za nas od postanka svijeta (usp. Mt 25, 34b). To što nam se čini daleko, nedostupno, sva ta slava, čast i moć (usp. Otk 4, 11) naša je domovina, mjesto našeg budućeg prebivanja. No, iako je čovjek „polagao pravo“ na kraljevstvo pripravljeno za njega i prije nego li je postojao, izgubio je to „pravo“ priklonivši se grijehu. No ni tada mu Bog to „pravo“ nije htio oduzeti nego je ušao u njegovu povijest i od nje načinio povijest spasenja. Vrhunac te povijesti dogodio se u utjelovljenju Sina Božjega, Isusa Krista. Vrhunac je to jer je Bog, postavši čovjekom, položio život za nas te u svom tijelu pobijedio našu smrt, a svojim uskrsnućem otvorio nam pristup u vječni život, u ono isto kraljevstvo koje smo izgubili, ono kraljevstvo u kojem Bog kraljuje u svojoj moći. On nas je i same učinio kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu (usp. Otk 5, 10) te se vratio u isto da nam pripravi mjesto. I ponovo će doći i uzeti nas k sebi da i mi budemo gdje je on (usp. Iv 14, 3).
Divna je, zaista, ova priča Božje ljubavi koja nije knjiga niti film, nego je stvarnost. Nažalost, mnogi malo razmišljaju o ovom divnom otajstvu. Ono što bi trebalo zaokupiti naše misli, srce i djela u našoj svakodnevici, biva potisnuto bukom ovog svijeta i popuštanjem napastima Sotone i slabostima tijela. Zato je ovo prva stvar na koju nas podsjeća ova svetkovina. Kad gledamo našu budućnost u slavi Boga koji nam se čini tako veličanstven, ali i dalek, okrenimo se nazad i podsjetimo koliko je on zapravo bliz. Kao i Židovi moramo se stalno sjećati djela koja nam je Gospodin učinio (usp. Pnz 15, 15). To „nazad“ nas drži budnima u ovom danas i ulijeva nadu za buduće. To „nazad“ nikako nije samo prošlost, jer iako se čin našeg otkupljenja odvio u jednom trenutku prošlosti, on se svakodnevno obnavlja u svoj svojoj punini i snazi u sakramentu svete euharistije. To je još jedan dar divne Božje ljubavi kojeg također malo kontempliramo i rijetko unosimo u svaki trenutak svoje svakodnevice.
No Isusova slava i kraljevanje nerazdvojivi su od njegove muke i poniženja, njegova raspeća i smrti na križu. Tako je Bog u svojoj namisli odlučio da će biti. Kada knjiga Otkrivenja opisuje Isusa u slavi Očevoj, opisuje ga često elementima muke: „On je zaklani Jaganjac“ ( usp. Otk 5, 12); „ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim“ (usp. Otk 19, 13). Također se i u evanđeljima pri izvještajima o Kristovoj muci na više mjesta spominje Isusova kraljevska vlast: „I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: Ovo je Isus, kralj židovski.“ (Mt 27, 37); „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje.“ (Lk 23, 42); „Na to mu reče Pilat: „Ti si dakle kralj?“ Isus odgovori: „Ti kažeš: ja sam kralj.“ (Iv 18, 37). Spašeni pak, oni koji su s Jaganjcem u slavi, također su došli iz velike nevolje i oprali svoje haljine u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7, 14). Ako dakle, želimo kraljevati s Kristom i pridružiti se spašenima u slavi, valja nam ići putem koji je on hodio (usp. 1 Iv 2, 6). Pa ni iščekivati budućnost s Kristom ili razmatrati divna djela Božja u prošlosti, nije dovoljno. Tek nahranjeni euharistijom koja posadašnjuje prošlost i daje nam predokus budućnosti, moramo ući u svoju svakodnevicu i proći muku, prihvatiti žrtvu, uzeti križ i slijediti Isusa kao pravi učenici (usp. Mt 16, 24).
Ne čudi me vidjeti Boga u slavi i moći. To mu ionako pripada. Ali vidjeti ga u muci, popljuvana, izrugana, izranjena i raspeta, to je već teže. Vidjeti ga u mojoj muci i nevolji – i to je teško. Vidjeti ga na prijestolju poniznosti – malom kruhu, svetoj Hostiji – i to je teško. No on se upravo učinio gladnim, žednim, golim, bolesnim i utamničenim kako bismo mu se već ovdje na zemlji mogli približiti, kako bismo ga već ovdje mogli vidjeti i ljubav mu iskazati. A ljubiti ga za njega znači ljubiti bližnjega, a osobito najpotrebnijeg jer „što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Jasno nam daje do znanja da ćemo po tome biti suđeni. I iznenadili su se oni koji ga vide u slavi kad im je rekao da su ga susreli na zemlji i iskazali mu ljubav i milosrđe: „Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo tebi?“ (Mt 25, 37-39). Iznenadili su se i oni koji su to propustili učiniti. A Isus ne želi da se mi iznenadimo, nego nam jasno daje do znanja što nam je činiti.
Utecimo se zato Blaženoj Djevici Mariji koja je doista iščekivala buduću slavu i razmatrala otajstva otkupljenja (usp. Lk 2, 19), koja je u potrebi pritekla čovjeku u pomoć (usp. Iv 2, 3) te nosila svoj križ zajedno sa svojim sinom (usp. Iv 19, 25). Ona je zaista prva od ljudskog roda pristupila slavi Krista, svoga sina. Neka nas zagovara zajedno sa svim svetima koji su kroz život vjerno pratili njezine stope i stope Isusa Krista te uživaju njihovu sudbinu – vječni život u vladavini Krist Kralja.
