Misao na svete potiče nas na razmišljanje da i naš život mora biti svet i shvaćen u funkciji budućeg života te da imamo odgovornost da ga postignemo. No čašćenjem svetaca Crkva ne traži na prvom mjestu njihov primjer, nego zajedništvo s njima.
Danas Crkva koja je na zemaljskom proputovanju slavi sveti Grad, nebeski Jeruzalem, svoju domovinu. Teško je protumačiti vezu pojedinca i domovine, povezanost jednog naroda s njom, ali je ona itekako prisutna, vidljiva i iskustvena. Domovinom se dičimo i ljubimo je. O domovini skladamo, pišemo i pjevamo. Za domovinu dajemo život. Teško je napuštamo, a kada je napustimo, kad-tad joj se želimo vratiti. Iz daleka je pokušavamo dohvatiti te srce i um presaditi u njeno krilo, trudeći se, barem na trenutak, ponovno iskusiti ljepote njenog zagrljaja. Zato nije ni čudo što Crkva na zemlji osjeća silno raspaljeno čeznuće (sv. Bernard) za svojom domovinom na nebesima, gdje je Bog sve u svemu (usp. 1 Kor 15, 28). Nju osobito veseli što su njeni udovi, naša braća i sestre iz svakog plemena i jezika, puka i naroda (usp. Otk 7, 9) već u nju prispjeli te, preobraženi, hvale i slave Boga.
Na današnju svetkovinu spominjemo se upravo njih. U njima Bog očituje svoju nazočnost, svoje lice i svoju riječ. Upravo u svjetlu Kristove svetosti i njegovog mističnog tijela – Crkve – govorimo o udovima Krista, tj. o članovima Crkve kao svetima, uronjenima u Krista, posvećenima u Kristu. U svim svetima častimo njegova čudesna djela pitajući se u poniznosti i udivljenju: „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?“ (Ps 8, 5)
U svetima iznova otkrivamo svoj poziv i svoj cilj te nam se raduju srce i duša jer nam Otac neće ostaviti dušu u podzemlju ni dati da ugledamo truleži nego će nam pokazati stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi s desna blaženstvo vječno (usp. Ps 16, 9-11). Zaista, koje li nade u pozivu Očevu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima (usp. Ef 1, 18). Bog nas nije pozvao na male stvari niti nam je obećao male stvari. Božji poziv da budemo sveti kao što je on svet (usp. Lev 19, 1) najveći je mogući poziv upravljen čovjeku i njegovu dostojanstvu. Stazom toga poziva koja je uska i tijesna (usp. Mt 7, 14), ali za cilj ima vječnu proslavu, putujemo ohrabreni primjerom i zagovorom svetih.
Isus nam u današnjem evanđelju opisuje tko su ti kojih se danas spominjemo i kako su živjeli. To su siromašni u duhu koji nisu robovali prolaznim dobrima. To su krotki, oni koji su gladovali i žeđali za pravdom, milosrdni, čista srca, mirotvorci te toliki koji su na zemlji bili pritisnuti nepravdom, ožalošćeni, progonjeni zbog pravednosti. Svi oni su danas doista blaženi jer se nalaze u Bogu.
Dok promatramo živote onih koji su Krista vjerno slijedili, dobivamo novi poticaj da tražimo budući Grad, svoju domovinu te učimo najsigurniji put kojim ćemo po promjenjivim stvarima ovoga svijeta moći doći do svetosti, tj. do savršenog jedinstva s Kristom, svatko prema svom položaju i stanju (usp. LG 50). Misao na svete potiče nas na razmišljanje da i naš život mora biti svet i shvaćen u funkciji budućeg života te da imamo odgovornost da ga postignemo. No čašćenjem svetaca Crkva ne traži na prvom mjestu njihov primjer, nego zajedništvo s njima.
Zato Crkva u liturgiji, koja je najsavršeniji način ostvarenja našeg zajedništva s njima, uvijek moli zagovor nebeske Crkve te trajno podsjeća vjernike da je liturgijska molitva zajednička molitva okupljenih vjernika s nebeskom Crkvom. Nama dolikuje ljubiti ove prijatelje i subaštinike Isusa Krista koji su nam također braća i odlični dobročinitelji te zahvaljivati za njih Bogu, utjecati se njihovim molitvama i jakoj pomoći jer ono što ne postiže naša osobnost, daje nam se njihovim posredovanjem (sv. Bernard). Zbog tog što su nebeski blaženici tješnje sjedinjeni s Kristom, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje mu se na zemlji iskazuje i pridonose većoj duhovnoj izgradnji Crkve jer primljeni u domovinu i stojeći pred Gospodinom, po Njemu, u Njemu i s Njime ne prestaju kod Oca za nas posredovati (usp. LG 49).
Stoga se na današnju svetkovinu, kada se iznova želimo podsjetiti ove stvarnosti naše vjere, možemo zapitati: Usmjeravam li ja svoje srce prema svojoj domovini na nebu? Smatram li nebo svojom istinskom domovinom? Ima li u meni svjesne čežnje za zajedništvom sa svetima u Bogu? Ima li u meni radosti kada pomislim na slavu Božju u kojoj prebivaju sveti, a koja čeka i mene? Jesu li moja djela u službi vječnosti i odražavaju li moju svijest da se vrednuju za vječnost? Koliko sam svjestan svoje povezanosti s nebeskom Crkvom? Utječem li se svecima i živim li punim srcem zajedništvo s njima u svojoj svakodnevici, a osobito slaveći euharistiju?
S tim i sličnim pitanjima zazivamo danas zagovor svih svetih štujući njihovu uspomenu, a među njima, prije svega, uspomenu vazda Djevice Marije, Majke našega Gospodina Isusa Krista, koji je kruna svih svetih te sa njima živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova.
