Isus je svojim četrdesetodnevnim postom posvetio i našu četrdesetodnevnu pokoru. Naučio nas je da ovih četrdeset dana nisu svrha samima sebi, nego nas ovih četrdeset dana treba vratiti u dublji odnos s Bogom.
Mt 4, 1-11
U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Prva korizmena nedjelja vraća nas na dva početka: početak stvaranja i početak spasenja. Na izvoru obaju početaka stoji Bog koji u svojoj Riječi, a to je Isus Krist, stvara i spašava sve stvoreno. Kruna njegova stvaranja je čovjek, a cijela povijest spasenja usmjerena je prema čovjeku. Čovjek, dakle, svoje postojanje i svoje spasenje duguje Bogu. Na početku svega što je čovjek stoji Bog - Stvoritelj i Spasitelj.
Samu korizmu započeli smo Pepelnicom i obredom pepeljanja uz riječi: "Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti", ili: "Obrati se i vjeruj evanđelju." Prva nas rečenica vraća na početke stvaranja, a druga na početke spasenja u Kristu - na početak njegovog javnog djelovanja i proglasa kraljevstva nebeskog. Prvo čitanje iz Knjige Postanka donosi temeljnu istinu o našem životu: bez Boga ne postojimo. Bog je onaj koji nas je stvorio i udahnuo nam dah života. Stoga sebe ne možemo razumjeti iz samih sebe niti smisao života tražiti u sebi, nego u Bogu. Zaveden đavlovom lukavošću, čovjek je slobodno pristao sebe promatrati kao izvor života i kao krojitelja svoga smisla i sreće. Čovjek je odlučio hraniti se i živjeti, ne od Božje riječi, nego od svojih vlastitih nagnuća, ali i poticaja đavlovih. On je odbacio poslušnost i posegnuo za moći. Tako nastaje grijeh i čovjek grešnik. Tako je čovjek izgubio iskonski odnos koji ima s Bogom, a na svojim ramenima počeo nositi iskonski grijeh, a to je narušeni odnos s Bogom, sa sobom i s bližnjim. Od tada čovjek, često nesvjestan (osobito danas), vapi za spasenjem. No Bog ga nije ostavio u tmini grijeha. On mu je obećao spasenje te se neprestano brinuo za ljudski rod, kako bi svima koji tragaju za spasenjem dao život vječni te je kroz vjekove pripremao put evanđelju koje se ostvarilo u Isusu Kristu, vječnoj njegovoj Riječi.
Današnji evanđeoski ulomak stavlja nas tik pred Isusovo javno djelovanje, pred proglas njegovog evanđelja koje je pripremano kroz vjekove. Duh je Isusa poveo u pustinju da ga đavao iskušava. Duh želi da se Isus, kao i Adam i svaki čovjek nakon Adama, suoči sa stvarnošću grijeha i kušanjem Sotoninim. Duh želi da Isus ispravi ono što je Adam iskrivio i da pobjedi ondje gdje je čovjek pao i izgubio. Sotonina taktika je ista, kako na početku prvog stvaranja, tako i na početku drugog stvaranja koje donosi Isus Krist. Sotona nuka Isusa da svoju volju stavi ispred Božje i da njegovu riječ stavi ispred Očeve. On ga nuka na djela moći i samovolje. Isus je četrdeset dana postio. On je četrdeset dana bio u posebnom ozračju u pustinji gdje je mogao boraviti u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim. Isus je svjestan da je od Boga došao, on je svjestan svojeg božanskog sinovstva i Božje ljubavi koja čovjeka, još od njegovog pada, priprema na spasenje koje će se dogoditi u njemu i po njemu. Zato je Isus izabrao poslušnost Ocu umjesto samovolje. On je zauzeo stav poniznog sluge Božjega koji je prorečen još u Starom zavjetu. Tako je nadmudrio lukavstvo stare zmije. Tako je naznačio da s njime počinje novi čovjek i novi način života. Isus nakon kušnje nije istjeran iz raja, tj. iz odnosa s Bogom Ocem, nego je pokazao da će on biti onaj koji vraća raj čovjeku i pridružuje ga anđelima koji bez prestanka gledaju lice Božje.
Isus je svojim četrdesetodnevnim postom posvetio i našu četrdesetodnevnu pokoru. Naučio nas je da ovih četrdeset dana nisu svrha samima sebi, nego nas ovih četrdeset dana treba vratiti u dublji odnos s Bogom. Treba nas vratiti na naše izvore, da spoznamo tko smo, od koga smo. Ovih četrdeset dana služe da obnovimo svu povijest spasenja, da dublje uđemo u Kristovo spasenjsko djelo, da dostojno slavimo vazmeno otajstvo, da obnovimo svoje krštenje i provedemo ga svojim životom u djelo. Ova korizma nas treba iznova okrenuti i prema vječnom Vazmu. Isus nas je naučio kako svladati kvasac zloće. On je odbio kruh koji mu je đavao nudio kako bi mogao postati kruhom života za sve nas. Neka se po blagovanju tog kruha istinskog naša vjera hrani, nada krijepi i ljubav jači, a život upravi po svakoj riječi koja izlazi iz njegovih usta.
