Ako nas korizma ne mijenja – mijenjajmo mi svoju korizmu! Ne uzimajmo ju zdravo za gotovo! Nemojmo samo proći kroz korizmu, a da si barem jednom ne podsvijestimo što se to kroz korizmu razmatra...
Postoje trenutci pred kojima zastanemo. Oduzimaju nam dah svojim sadržajem ili pravovremenošću ili s oba elementa odjednom. Od njih ne možemo pobjeći. Jedan od takvih trenutaka je početak korizme. Zapravo, možemo taj trenutak protegnuti na cijelu korizmu. Do sada smo to shvaćali kao vrijeme od 40 dana u kojem ćemo se posebno posvetiti postu, pokori, činjenju dobrih djela, molitvi, odricanju i slilčno. Sve je to hvale vrijedno, ali promakne li nam zbog toga pravi smisao korizme?
Odmah na početku korizme u čitanjima slušamo kako je Duh Isusa odveo u pustinju kako bi ga đavao kušao. Te mi riječi daju povoda da razmišljam o tome što je mene ove godine odvelo u pustinju, tj. uvelo u korizmu? Je li to bio logičan slijed stvari, jer je korizma morala doći? I za korizmu je potrebna priprava. Tih 40 dana nisu baš lagani ako u njima želimo učiniti nešto kako bismo spremni dočekali Uskrs. Na kraju korizme na nama se mora vidjeti promjena. Baš onakva promjena kakva je bila vidljiva i na Isusu nakon Velikog četvrtka, petka i subote. Uslijedio je Uskrs. Tako i na nama mora biti vidljiva promjena koju smo načinili ove korizme.
Ako nas korizma ne mijenja – mijenjajmo mi svoju korizmu! Ne uzimajmo ju zdravo za gotovo! Ne govorimo da je to samo vrijeme koje traje 40 dana i koje bi ionako već došlo. Kad – tad. Nemojmo samo proći kroz korizmu, a da si barem jednom ne podsvijestimo što se to kroz korizmu razmatra – Isusova muka i smrt.
Ako zastanemo i razmislimo o tome, ne možemo ostati ravnodušni. Barem ja ne mogu. Ako je za mene Bog bio mučen i tako ubijen, ne mogu ostati ravnodušan. Kao prvo – bio je nevin! A osuđen je, mučen i ubijen na temelju toga! I sami znamo kakvi smo onda kada se nama čini nepravda. O tome ne treba baš puno govoriti. A, što s ovom nepravdom? Hoćemo li nju zanemariti ili ćemo ipak odgovoriti na tu ljubav koju nam je Bog pokazao u prihvaćanju takve osude za nas? Za mene. Za tebe.
Svakog petka se na križnom putu prisjetimo onog prvog Velikog petka i što se tada dogodilo. Zastanimo i razmotrimo sve što se zbilo na putu od Pilatova dvora do Kalvarije. Pokušajmo biti iskreni prema sebi i pogledati na kojem bi mjestu sebe mogli vidjeti. Na mjestu hramskih svećenika koji su Isusa predali da se osudi? Na mjestu rimskih činovnika koji su izvršili kaznu? Na mjestu Šimuna Cirenca koji je Isusu pomogao nositi križ? na Petrovu mjestu koji se Isusa odrekao 3 puta? Na Ivanovu mjestu koji je ostao uz Isusa i Mariju do kraja? Čije bismo mjesto zauzeli? Na stranu stavimo ono mjesto koje bismo željeli. Vjerojatno bi se želje sviju nas borile za mjesto Šimuna Cirenca ili Ivana. Logično. Ali, ako ćemo biti iskreni, vidjet ćemo da stvari ne stoje baš tako.
Zbog toga nam je korizma i darovana. Kako bismo promijenili sve ono što nam priječi biti ono što možemo biti. Korizma je izazov svima nama da se potrudimo jedni drugima biti Šimun Cirenac, a da Kristu, poput Veronike, čistimo lice koje smo sami popljuvali svojim grijesima.
U korizmu smo ušli s pepelom na čelima i riječima: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“, a iz korizme ćemo izaći iz groba, iz zemlje, kao pobjednici u Kristovu uskrsnuću ako se na pravi način prihvatimo posla i poradimo na sebi. Velik je posao pred nama. Imamo dovoljno vremena da ga i učinimo. Ne samo ovih 40 dana, već i ostatak života.
piše: fra Nikola Jurišić
