U ovome svome korizmenom hodu uvijek iznova otkrivam da je Bog tu negdje, negdje u mojoj blizini. Čak i onda kada moja grešnost i moja vjera toliko zakažu da već zaudaraju neugodnim mirisom, On se pojavi i pridigne me svojom ljubavlju i svojim miomirisom.
___________piše: fra Tihomir
Zanimljiva mi je spoznaja kako u korizmi dosta putujemo. Želimo li slijediti Isusa onda moramo drastično mijenjati lokacije i nadmorske visine našeg boravka. On od nas želi načiniti izdržljive ljude, spremne na svakojake promijene koje nas mogu zadesiti u našem životnom hodu.
U prvoj korizmenoj nedjelji šalje nas u pustinju gdje nema nikakva života, gdje se moramo suočiti sami sa sobom i gomilom pijeska koji ispunja čak i naše nosnice dok udišemo taj obojeni pustinjski zrak. Nema nigdje nikoga. Samo Bog i ja. Ako ga uopće osjećam u toj pustinji, gdje mi se čini da su me svi napustili. Kako On koji je Život može boraviti u pustinji u kojoj nema života? Nisam baš siguran da ga mogu tek tako prepoznati u toj pustinjskoj pustoši dok mi se rađa mnoštvo sumnji i kušnji. Kao da bježim da čim prije iziđem iz tog čudnog i mučnog okruženja. Što više trčim to više padam. U padu ponovno pustinjski pijesak. U nosnicama i na jeziku. Nije ugodno.
Da se ne bih previše navikao na teški pustinjski zrak već u drugoj korizmenoj nedjelji šalje me na visoko brdo. Treba se uspeti. Potrebna je kondicija. On je ima, ali ja… Vodi me sa sobom na visinu da bih bolje vidio i mogao disati punim plućima. Kad sam se napokon uspeo čak mi se čini da nebo dotičem na obzorju, a od Njegove ljepote i sjaja ne vidim ništa oko sebe doli Njega sama. On postaje centar mojega obzorja i centar mojega života. Pustinju više ne vidim ni u daljini. Kao da je nikada nije ni bilo. Izgleda da On ipak stanuje na visini. Sada nigdje ne bježim. Čak bih bio spreman i ostati na toj uzvisini.
Šalje me dalje. Vježba. Čini mi se da još uvijek osjećam žeđ nakon one teške i mučne pustinje. Pitam se zašto kada znam da je On izvor žive vode. Uz Njega nikada neću ožednjeti, jer On je izvor koji ne presušuje. Samo, nisam baš siguran znam li se uvijek približiti tome izvoru iako znam gdje se nalazi. Često kao da namjerno idem u slijepu ulicu kako bih izbjegao pravi Put. Izgleda da opet bježim kao u onoj pustinji. Samarijanka nije bježala. Ona je povjerovala. On je i tu kidao okove naših ljudskih granica. I tu je gledao puno dalje od naših hramova koje smo izgradili kojima se i u kojima klanjamo. Darovao nam je sebe kao hram, jer On sam je hram. On želi da se Ocu klanjamo u duhu i istini.
I dalje hodam, a slijep. Pitam se kako!? Ne vidim ga, a On je tu. Pored mene. Nikako se riješiti one pustinje. Pustinjsko sunce mi toliko zaslijepi oči da mi još uvijek priječi pogled prema Njemu. Grijesi me toliko zaslijepiše da ništa ne mogu razabrati. No, On se i tu pojavi i otvori mi oči da ga mogu vidjeti. Načini kal od one zemlje koja mi na početku ispunjavaše nosnice i usta. Ovaj put mi se otvoriše oči tijela, ali i oči duše. Moja spoznaja poprimi neke sasvim nove oblike.
U ovome svome korizmenom hodu uvijek iznova otkrivam da je On tu negdje, negdje u mojoj blizini. Čak i onda kada moja grešnost i moja vjera toliko zakažu da već zaudaraju neugodnim mirisom, On se pojavi i pridigne me svojom ljubavlju i svojim miomirisom. Na meni je samo vjerovati u Njega da se proslavi Otac nebeski. Zamisli, samo vjerovati! Kao da je to lako. Upravo ono što je učinio Lazaru, zahvaljujući njegovoj sestri Marti i njenoj vjeri, to isto može učiniti i meni. Može me osloboditi mnogih povoja kojima sam sputan, pomoći mi podignuti svoju glavu i pogledati u Njega. Iako bih ponekad htio da upotrijebi i silu, da bude malo grublji i odrješitiji, On je blag i miran. Ništa od toga ne želi učiniti na silu, nego od mene traži slobodan pristanak za Njegovo uplitanje u moj život. Potreban je samo moj „Da“.
Približavajući se kraju mojega hoda kroz korizmu već sam poprilično umoran, a tek sad ulazim u jedno teško razdoblje gdje se od mene traži potpuna predanost i spreman hod za Njim. Više nema šale. Nema bježanja. Treba ga slijediti u stopu. Sada kada mu je najpotrebnije. Znam da ću mu ponovno klicati „Hosana“, biti spreman sve učiniti za Njega, a koji dan poslije više neću biti siguran mogu li ja to, imam li snage pratiti ga od posljednje večere do križa. Često se osjećam poput Petra koji ga želi slijediti u stopu, a tako brzo se prestraši i zaniječe ga te sve promatra iz prikrajka poput malog djeteta. On mi ne zamjera, ali od mene traži vjeru, traži da ga pratim u stopu. Ne znam mogu li uz Njega bdjeti cijelu noć, mogu li biti u Maslinskom vrtu, mogu li biti podno križa zajedno s Marijom i Ivanom, mogu li do kraja biti uz Njega!? Bojim se.Ja znam, unatoč svim korizmenim poteškoćama, da hod mog Gospodina i moj hod ne završava na križu. Vodi me u tišinu, daleko od buke razularene mase koja povlači sve za sobom. Želi od mene da još malo zastanem i promislim prije nego li ugledam svijetlo Uskrsa. Želi mi reći da cijeli naš zajednički četrdesetodnevni hod nije bio uzaludan i da svaka naša kušnja vodi do uskrsnog jutra. Vjerujem da ću u uskrsnom jutru, zajedno s Magdalenom i učenicima, ugledati Njega. Svojeg Gospodina. On i tu čeka.
