Kraj je liturgijske godine. Nju završavamo svetkovinom Isusa Krista – Kralja svega stvorenoga. Baš kao i na kraju građanske godine kada se rade inventure, tako je i na kraju ove liturgijske godine. Isus Krist, Kralj, radi svoju „inventuru“.
Zbraja i oduzima. Donosi konačno stanje našeg života i onoga što smo svojim življenjem proizveli. Na jednu stranu stavlja dobitak, a na drugu gubitak. On važe. Stanje je jasno kao dan i nema pobune. Računi sve pokazuju. No, izgleda da i tu ima određenih nejasnoća. Nije baš najjasnija ta Isusova računica. Nešto nam tu nije jasno i stvara nam pomutnju. Mogli bismo čak ustvrditi da nas ovaj Matejev evanđeoski izvještaj pomalo i plaši. Možda nas to i ne bi toliko zabrinjavalo da se radi o nekom ovozemaljskom sudu gdje sudi čovjek. Odslužili bismo svoju kaznu i išli dalje. No, nije to baš tako jednostavno. Ovdje se ipak radi o posljednjem sudu. Sudac nije čovjek. Sudac je Bog. On sudi i kazna ili nagrada je konačna. Nema više popravka. Ili jedno ili drugo. On smiješta sebi zdesna ili s lijeva. Pitamo se gdje se mi nalazimo i gdje bismo bili smješteni da nas danas zatekne posljednji sud.
Ni dobitnicima ni gubitnicima stvari nisu jasne. Njima ništa nije jasno. Oni su samo živjeli. Onako kao su umijeli i mislili da treba, rekli bismo. No, je li to baš tako!? Život nisu mogli proživjeti sami. Između njih ipak postoji jedna bitna razlika. Jedni su ga istinski živjeli s drugima, a drugi su ga proživjeli kao da su sami. Isus prve blagoslivlja i kao nagradu im daje Kraljevstvo nebesko. Iako nisu svjesni, oni su činili djela milosrđa. Vidjeli su čovjeka pored sebe. Primijetili su da postoji. Prepoznali su trenutak u kojemu je trebalo pružiti ruku. Ne samo nekima nego mnogima. Svima! Gladne su hranili, žedne pojili, stranca su primili, gola zaogrnuli, bolesna pohodili, a utamničenom došli. No, oni ne znaju kada je to bilo! Jasno, njihova namjera je bila iskrena, a ne lažna i laskava. Nije im do kraja jasno što to kralj zbori. No, on im pojašnjava. Sve što su učinili bilo kojem od malenih, njemu su učinili. Mogli bismo reći kako je „kralj u svima“. On suosjeća sa svima. Nije to kralj koji misli samo na sebe. Njemu je stalo do svakoga. Počevši od najmanjih pa do onih koje smatramo najvišima.
Slična zbunjenost je i kod onih s lijeva. Njima nije jasno zašto je kralj nemilosrdan prema njima i zašto ih tjera u oganj vječni. Odgovor je samo jedan: i oni su bili nemilosrdni prema njemu. Ali nismo, reći će! Jer, nismo te vidjeli ni u jednoj neprilici koju nabrajaš! Jer, da jesmo, znaš da bismo priskočili u pomoć. Upravo u tome i jest problem. Da smo te vidjeli mi bismo… Kralj je toliko puta bio u njihovoj blizini. Bio je u potrebi. Bio je malen i neznatan. Prolazio je pored njih i kucao je. Kralj je bio u tim malenima. Mogli bismo reći da se „kamuflirao“ kako bi provjerio milost i milosrđe ljudi oko sebe. Da je kralj došao u svoj svojoj raskoši mnogi bi priskočili u pomoć, bili milosrdni. Rekli bismo: bili bi lažni. Čak s osmijehom na licu. Čini mi se kako smo još uvijek poput djece. Za nas su kraljevi i dalje u grimizu. I naravno, voze se u zlatnoj kočiji s bijelim konjima. No, to nije istina! To nije stvarnost! Da nam takvi dođu pomogli bismo mi njima. Ali samo zato što bismo se nadali uzvratnoj pomoći. Višestrukoj! Riječi jedne popularne duhove pjesme kažu: „Nisu te prepoznali. Ljudi nisu te prepoznali.“ Tako bi za sebe mogao reći i ovaj kralj iz današnjeg evanđeoskog ulomka. U tom neprepoznavanju nalazi se osuda, a u prepoznavanju nalazi se nagrada tj. Kraljevstvo nebesko. I u jednoj i u drugoj situaciji radi se o vječnosti.
Gdje sebe možemo prepoznati? Kojoj skupini ljudi pripadamo? Prepoznajemo li Isusa u našemu životu? Mnogi od nas vjerojatno će odgovoriti potvrdno. Ta idemo na misu. No, što je s braćom i sestrama oko nas!? Je li dovoljan Isus u euharistiji i možemo li ga odvajati od onog Isusa koji se nalazi u braći i sestrama oko nas? Skloni smo gledati sebe i vrtjeti se oko sebe. Tražiti korist iz susreta s drugima. Gdje nema koristi nema ni milosrđa. Isus sam je rekao da nema koristi ako činimo dobro samo onima koji i nama čine i koji će nam uzvratiti.
Logika ovoga kralja je zanimljiva. Ne odgovara nam. Barem većini. No, on ulijeva i nadu. Nadu da nada postoji. Nadu koja ohrabruje i potiče. Kao da nam je ovaj kralj dao još jednu šansu prije nego dođe prava „inventura“. Mogli bismo reći kao je ovo „polugodišnja inventura“. Do prave se stigne i promijeniti stanje na računu. Do konačnog suda i mi stignemo poraditi na svome mjestu te se smjestiti s desne Njegove. Na nama je. On nam se svakodnevno nudi u bližnjemu pored nas. Na nama je da ga prepoznamo. Jer, naše neprepoznavanje Njega rezultira Njegovim neprepoznavanjem nas. Na nama je.
