Nedjelja, kojom slavimo uskrsnuće Gospodinovo, prvi je dan u tjednu. Dan koji je u prvim kršćanskim vremenima bio jedini kršćanski blagdan, dan od kojega sve počinje i kojemu sve vodi.
Pokušavam se staviti u ulogu Marije Magdalene koja je, kad je došla na grob, vidjela odvaljen kamen. Od sline uzbuđenosti i zaprepaštenosti nije vidjela ništa drugo. Koji je to osjećaj morao biti kada je vidjela da nema Gospodina, kako je srce moralo kucati dok je trčala javiti Petru i učeniku kojega je Isus ljubio, kojom su brzinom kroz glavu prolazile misli i kako se uopće osjećala možemo samo nagađati i suditi po sebi. U svakom slučaju ona je bila ona koja je prva došla na grob. Bila je prva od koje je krenuo navještaj Radosne vijesti koji je došao i do nas.
Ništa drugačije se nisu mogli osjećati ni Petar i učenik kojega je Isus ljubio. Kako to da je sada njihov Učitelj ukraden nakon sve muke koju je dva dana prije podnio, tko je to učinio, gdje je bila straža, zašto su ga ukrali i mnoga druga pitanja brzinom munje prolazila su kroz njihovu glavu, dok su ulicama grada zadihani i izbezumljeni trčali do Isusova groba. Brzina, mladost i tjelesna snaga i ovaj put su imali prednost, jer Petra je ipak prestigao onaj drugi učenik. No, iskustvo, mudrost i možda Petrova naglost pridonijela je tome da on prvi uđe u prazan grob. Ovaj put se ipak nije pobojao kao kad je zatajio Isusa. Izgleda da je naučio lekciju kada je pijetao zapjevao, a u njegovoj glavi odzvonile Isusove riječi. Taj gorki osjećaj više sebi nije mogao dopustiti. Drugi učenik je ovaj put malo oprezniji. I dalje je tu, ali on ne nagli. On je tihi i ustrajni pratitelj Isusov koji je uvijek tu: za vrijeme muke, smrti i uskrsnuća. On je svjedok koji je sve vidio. No, izgleda da ni on u neke stvari ipak nije uspio proniknuti. I njemu je trebalo da vidi i povjeruje. Učenici neke stvari ipak nisu spoznali i upoznali. Isusovo uskrsnuće od mrtvih i za njih je novost, jer današnje Evanđelje nam veli da „još ne upoznaše Pisma“.
Evanđelist Ivan donosi kako je Marija Magdalena na grob krenula prvoga dana u tjednu. Tog dana je našla prazan grob. Dakle, Isus je uskrsnuo prvoga dana u tjednu. Tako je danas naša nedjelja, kojom slavimo uskrsnuće Gospodinovo, prvi dan u tjednu. Dan koji je u prvim kršćanskim vremenima bio jedini kršćanski blagdan, dan od kojega sve počinje i kojemu sve vodi. Svaka nedjelja je slavlje „tjednog Vazma“, slavlje „tjednog Uskrsa“. Kad bi bili barem malo svjesniji toga ne bismo se nedjeljom zatvarali u sebe i organizirali razne događaje koji nemaju veze sa slavljem Dana Gospodnjeg, ne bismo odrađivali poslove koje nismo stigli tijekom tjedna, nego bismo poput Marije Magdalene i ovih učenika zadihani trčali svome Gospodinu u susret. Susret koji obnavlja, koji je živ i susret od kojega se živi. Da nije bilo susreta s praznim grobom, susreta s povojima, susreta sa živim Gospodinom ne bi bilo ni našega spasenja. Uskrsli Gospodin je uvijek tu i čeka na nas. Na nama je samo da mu, bez straha, pohitimo u susret.
