Naša nam vjera govori da i nas čeka Sud. Tješi nas što znamo da će nam tada suditi Bog koji se utjelovio u Isusu Kristu, koji je bio suputnik u našem zemaljskom putu vjere, te iskusio i tamu smrti koja čeka i mene i tebe.
Svetkovina Svih svetih, koju slavimo ovih dana, prigoda je u kojoj se ovozemaljska Crkva sjeća mnoštva ljudi koji čine njezin proslavljeni dio u nebu, posebno onih koji nisu službeno proglašeni svetima ili blaženima. Svi sveti i Dušni dan su dani kada se mi pojedinačno sjećamo onih koji su pred nama otišli u vječnost, posjećujemo njihove grobove, palimo svijeće te molimo za njihove duše, s nadom da i oni nas zagovaraju kod Oca.
Trenuci kada mislimo o pokojnima pogodni su i za razmišljanje o našem vlastitom životu i smrti. Jesmo li svjesni da i mi u svakom trenutku možemo umrijeti i naći se pred Sucem povijesti i svih ljudi?
Ta pomisao mnoge ispunjava strahom. To nije manjak vjere, nego normalna reakcija. Taj strah nije razumski, nego se može usporediti sa strahom djeteta koje ide samo kroz šumu po mraku, iako ga roditelji uvjeravaju da se nema čega bojati. Kad netko mora sam ostati noću budan s mrtvacem, boji se, iako zna da mu mrtvac ne može ništa učiniti i da bi možda bio u opasnijem položaju da je dotični još živ. Samo je jedan način da nestane taj strah, budući da je svako dokazivanje bespredmetno: blizina drugoga. Kod djeteta će nestati straha kad ga prihvati ruka koje će ga povesti i kad čuje ljudski glas. I onaj koji se nađe sam s mrtvacem, osjeća kako mu nestaje strah kad mu se pridruži drugi živi čovjek, kad osjeti blizinu drugoga. J. Ratzinger (koji donosi ove prispodobe u Uvod u kršćanstvo i čije misli ovdje uglavnom slijedim) piše da se tu očituje bit straha: čovjek se boji samoće jer može živjeti jedino u društvu i blizini drugih. Tako vidimo da se zbiljski strah ne može nadvladati razumom, nego samo prisutnošću drugoga koji nas ljubi. Kad bi postojala takva samoća koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ, kad bi došlo do takve napuštenosti u kojoj se nikakav "ti" ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća i stravičnost: to bi bilo ono što se naziva pakao. Zaista, postoji samotnička noć u kojoj nema nikakva glasa; postoje vrata kroz koja možemo stupiti jedino kao samci: vrata smrti. Sva strava svijeta je u krajnjoj liniji strah pred ovom samoćom. Tako možemo shvatiti zašto su Židovi i Stari zavjet imali jednu riječ za smrt i za pakao (šeol), budući da su izgledale u biti istovjetne. Smrt je apsolutna samoća, a ona samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest pakao.
Mi znamo da je u to stanje naše najdublje samoće prodro sam Krist, i da nas on čeka tu gdje do nas više nikakav glas ne može doprijeti. Time je nadvladan pakao, tako da smrt i pakao više ne znače isto, jer se usred smrti nalaze Život i Ljubav. Pakao je sada jedino svjesno zatvaranje u sebe ili kako kaže Biblija: druga smrt. Umiranje više nije put u ledenu samoću jer su vrata toga pakla napuštenosti otvorena. Tako bolje možemo shvatiti slike iz evanđelja koje nam govore da su se u trenutku Isusove smrti otvorili grobovi pravednika.
Naša nam vjera govori da i nas čeka Sud. Tješi nas što znamo da nam tada neće suditi Vječni, Daleki, Svesilni Bog nego Bog koji se utjelovio u Isusu Kristu, koji je kao i mi prolazio sve zemaljske teškoće, bio suputnik u našem zemaljskom putu vjere, te iskusio i tamu smrti koja čeka i mene i tebe. Isti onaj koji nam kroz evanđelja više puta ponavlja: Ne boj se!
Zato, dok se molimo svima svetima i sjećamo se naših pokojnih, očima vjere u nadi upiremo pogled u Isusa Krista, 'početnika i dovršitelja naše vjere' čiju 'smrt naviještamo, uskrsnuće slavimo i slavni dolazak u nadi čekamo'. Nadamo se da ćemo u njemu naći vječnu utjehu, zajedno sa svima svetima i našim dragim pokojnima.
