Iako je u posljednje vrijeme bilo dosta osvrta na ovaj pontifikat, ipak mi se čini prikladnim spomenuti nekoliko stvari značajnijih stvari. Pogledamo li naslovnice i tekstove u tisku (pa i u katoličkome) od prije godinu dana, stječe se dojam da Benedikt XVI. uglavnom nije ispuno očekivanja.
Prije dvadesetak dana (19. travnja) proslavljena je prva godišnjica od kako je njemački kardinal Joseph Ratzinger postao papa Benedikt XVI. U takvim se prigodama obično analizira što je 'slavljenik' učinio u tome razdoblju. Iako je u posljednje vrijeme bilo dosta osvrta na ovaj pontifikat, ipak mi se čini prikladnim spomenuti nekoliko stvari značajnijih stvari. Pogledamo li naslovnice i tekstove u tisku (pa i u katoličkome) od prije godinu dana, stječe se dojam da Benedikt XVI. uglavnom nije ispuno očekivanja. Makar je godina dosta kratko vrijeme, za onoga tko želi učiniti puno i vrlo je blizu 80-oj nije zanemarivo. A očekivalo se i predviđalo mnogo: promjene u liturgiji, zaustavljanje ekumenizma, reforma kurije, promjene osoblja, oštriji nastup prema liberalizmu u Crkvi, "čvrsta ruka" i tko zna što sve. U liturgiji zasada ostaje po starome, ne spominje se da je u pripremi neki novi dokument. Jedino je smijenjen ravnatelj glazbe u bazilici Sv. Petra u Rimu, kako kažu jer je za vrijeme mise umjesto liturgijske glazbe "držao koncerte". Što se tiče kurije i personalnih promjena, samo su dva papinska vijeća priključena drugima i jedan je kardinal s mjesta pročelnika Vijeća za međureligijski dijalog (koje je pripojeno onomu za kulturu) premješten za nuncija u Egiptu. U imenovanju novih kardinala bilo je samo manjih iznenađenja. Što se tiče liberalizma, potvrđena je zabrana ređenja "osoba s duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima" ali se toga trebalo držati i prije. Umjesto čvrste ruke, često se kao značajke Papine osobnosti navode upravo jednostavnost i skromnost. Znači, ništa nova u Vatikanu? Ne baš.
Benedikt je uspio riješiti mnogo toga važnog, ali ne toliko vidljiva. Ponajprije, uspio je relativno brzo izići iz sjene svoga velikog prethodnika, iako je spominjanje Ivana Pavla II. prisutno gotovo u svim njegovim nastupima. Tako su i, ponekad neumjesne, usporedbe sve rjeđe. Uz to, dosta je brzo uspostavio dobar kontakt s vjernicima i razbio predrasude, iako se zamjećuje da se s velikim skupinama još uvijek ne osjeća ugodno, već gotovo stidljivo. U manjim je skupinama drugačije. U susretu s manjim skupinama mladih, rimskim klerom i vjernicima često ne drži pripremljeni govor, nego odgovara na pitanja. Više posjećuje župe u Rimu (ipak je rimski biskup), a manje putuje u inozemstvo. Tako je sve više ljudi na susretima s Papom u Rimu. Ekumenizam, posebno s pravoslavljem, u uzlaznoj je putanji. U prevelikoj Rimskoj kuriji zasada nije bilo većih promjena, ali se očekuju. O tome je Papa razgovarao s kardinalima i tek treba vidjeti što će se dalje poduzeti. U vezi s promjenama osoblja, mislim da je važnije što sadašnji Papa osobno proučava dosjee kandidata za nove biskupe, a ne prepušta to kongregacijama. Gotovo svi novoimenvani biskupi u SAD-u imali su značajnu ulogu u saniranju štete u Crkvi nakon pedofilskih skandala. Mislim da to pokazuje da je Papa svjestan kako je za Crkvu u cjelini važnije kakvi su lokalni biskupi, nego tko je u kuriji. Dobro je i što se mnoge stvari iz kurije pokušavaju prenijeti na lokalne Crkve i biskupske konferencije.
