Mnogi će od nas ovih dana darovati svoje bližnje. To je lijep običaj sve dok nam darovi ne postanu važniji od osoba. Ne zaboravimo pri tome da i Bog traži odgovor na svoju ljubav. I On želi dar. A što mu mi to možemo darovati?
Većina naših božićnih čestitki ima jednostavnu formulu: Sretan Božić i Nova godina. Osim vremenske blizine i uklapanja u isti blagdanski „paket”, ta dva blagdana na prvi pogled nemaju mnogo toga zajedničkog. Božić je vjerski, dok je Nova godina svjetovni blagdan, Božić asocira na crkvu, a Nova godina na restoran, Božić slavi Božju intervenciju u ljudsku povijest, dok Nova godina želi reći da se čovjeku otvaraju nove mogućnosti….
Ipak, kršćanstvo ne dijeli čovjeka. Netko je kršćanin i u crkvi i na poslu i u obitelji ili to jednostavno nije. U ovim blagdanskim danima koji su, kako reče Papa, otrovani komercijalizmom, kršćanin mora imati jedno na umu: može početi iznova jer mu je sam Bog za to dao priliku. Bog nije čovjeka prepustio okrutnim prirodnim zakonima prema kojima samo najjači opstaju. Bog je čovjekovu stvar učinio svojom. On sam se ponizio da postane blizu svakom čovjeku: ne samo onome kome u životu dobro ide, nego prije svega onome kome najviše treba, onima koje društvo tretira kao izgubljene slučajeve: nezaposlenom pedesetogodišnjaku i propalom političaru, rastavljenoj majci i djetetu u sirotištu, prezaduženom obrtniku kao i osramoćenom redovniku i sličnima. On se sam rodio u jaslama, i to ne onim idiličnim s naših čestitki, okruženim zvončićima i ukrasima, nego u običnim jaslama u prljavoj štali. Nitko od društveno značajnih, osim Heroda, nije o tom ništa znao niti je mario. Zato nitko ne može reći da ga Bog ne razumije. Taj Bog nije više samo uzvišeni Stvoritelj i Svedržitelj nego istinski Emanuel, što znači: Bog s nama. Na Božić se Bog rodio kao čovjek koji nije imao nimalo lagodan život.
To nam ukazuje na to da Božja ljubav nije parola, nije besadržajni izričaj koji bez pokrića koriste propovjednici, nego mnogostruko posvjedočena činjenica. To slavimo svake godine, a opet često nismo svjesni onoga što slavimo.
Ipak, vratimo se vezi Božića i Nove godine. Sjetimo se da naša civilizacija broji godine od rođenja toga Emanuela, Krista. Tako se ovih dana nalazimo neposredno pred vratima 2006. godine poslije Krista. Tako vidimo da ova dva blagdana ipak imaju duboku vezu koju treba nanovo otkriti.
Današnji Papa jednom napisa: „Granica između vremena prije Krista i poslije Krista nije crta razgraničenja u povijesti ili kalendaru, već je unutarnji znak koji prolazi kroz naše srce. Dokle god živimo u sebičnosti dotle smo oni koji žive prije Krista.”
Mnogi će od nas ovih dana darovati svoje bližnje. To je lijep običaj sve dok nam darovi ne postanu važniji od osoba. Ne zaboravimo pri tome da i Bog traži odgovor na svoju ljubav. I On želi dar. A što mu mi to možemo darovati? Jedan himan Istočne crkve daje divan odgovor:
Kriste, što da Ti prinesemo,
kada ćeš se za nas kao čovjek roditi na zemlji?
Svako od stvorenja, koja su Tvoje djelo,
donosi Ti uistinu svoje svjedočanstvo zahvalnosti:
anđeli svoju ljubav;
nebo zvijezdu;
mudraci svoje darove;
pastiri svoje divljenje;
zemlja svoju špilju;
pustinja jasle.
A mi ljudi prinosimo Ti Djevicu i Majku.
Prinosimo Ti i sebe, više od dara u novcu:
bogatstvo istinske vjere,
Tebi Bogu i Spasitelju naših duša.
Dragi prijatelji, želim vam sretan Božić te da i vama i meni ova 2006. godina ne bude ni prije ni poslije Krista, već s Kristom – Emanuelom.
