Benedikt često u govorima naglašava radost vjere i važnost euharistije. Kršćanstvo u svojoj biti nije niz zabrana nego svjedočanstvo Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku.
U Papinim govorima koji su, kako se i očekivalo, jedna od njegovih jačih strana primjetne su dvije stvari: jasnoća i rijedak govor o spolnom moralu. Mislim da je upravo tu najveća promjena i pokazatelj smjera u kojem želi ići Benedikt u službi Crkve. Uza svu apologetiku, činjenica je da je govor o spolnom moralu postao gotovo glavna tema, ali i skoro prepreka kršćanskom navještaju. To je pomoglo da se stekne dojam kako je kršćanstvo religija zabrana. Zato Benedikt često u govorima naglašava radost vjere i važnost euharistije. Kršćanstvo u svojoj biti nije niz zabrana nego svjedočanstvo Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku. "Bog je ljubav" i "Bog je tako ljubio svijet da je poslao Sina svoga Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni". Smatram da se u tim ivanovskim rečenicama nalazi ono bitno što Papa želi reći u svojoj prvoj enciklici. To se posebno treba očitovati u sv. misi čije značenje Papa naglašava ponavljajući koncilsku rečenicu da je euharistija izvor i uvir svega kršćanskog života. Samo se iz toga temelja može promatrati kršćanstvo i sve ono što je s njim vezano, pa i moral i socijalni angažman. I još jedna stvar vezana uz govore: dopisnici iz Rima tvrde da Papa sve važnije govore sam sastavlja. Budući da je do sada bio običaj da za gotovo svaku značajniju prigodu Papa pošalje pismo ili održi govor, jasno je da on sam to fizički ne može stići, pa i da ne radi ništa drugo. Umjesto da se ti dokumenti prepuštaju drugima i potpisuje ih papa, sada se takve stvari ili ispuštaju, ili ih potpisuju sastavljači. Čini se da će to biti sve češće. Osim što će rasteretiti papu, to ima pozitivan rezultat u smanjenju broja papinskih dokumenata i lakšem praćenju, ali i ozbiljnijem shvaćanjem. Na liniji je rasterećenja je i odluka da papa od političara više neće primati ministre ili razne tajnike, nego isključivo predsjednike vlada ili država, a i njih samo u određeno vrijeme. Očito da mu treba vremena za važnije stvari.
Zato mislim da je u pravu Hans Küng kada kaže da papa Ratzinger vuče male poteze koji mogu izazvati velike promjene. Jedino što se s pravom očekuje, a zasada se ne nazire, jest rješavanje pitanja u vezi s liturgijom. Ali i sam se ponekad pitam: bi li nova intervencija uopće imala smisla budući da se često ne drže ni postojeći propisi?
