Postati siromašan materijalnim dobrima, a bogat duhovnim, božanskim životom. Ne siromašan do borbe za preživljavanje, nego onoliko koliko je potrebno za život i to da se priskrbi što radom, što prosjačenjem bez ikakva stida, jer Gospodin radi nas posta siromašan.
POGLAVLJE VI
Neka braća sebi ništa ne prisvajaju: ni kuću, ni mjesto, ni ikakvu stvar. I kao pridošlice i putnici na ovome svijetu, služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem idu prositi; i ne treba da se stide, jer Gospodin radi nas posta siromašan (2 Kor 8,9) na ovome svijetu. To je ono uzvišeno krajnje siromaštvo (2 Kor 8,2) koje je vas, braću moju ljubljenu, učinilo baštinicima i kraljevima kraljevstva (Jak 2,5) nebeskoga, učinilo siromašnima u stvarima, uzvisilo u krepostima. To neka bude vaš dio koji vodi u zemlju živih (Ps 141,6). Uza nj posvema prianjajući, predraga braćo, poradi imena Gospodina našega Isusa Krista dovijeka ništa drugo pod nebom nemojte željeti imati. I gdje god braća boravila ili se susrela, neka se jedni prema drugima pokazuju domaćinima. I neka s povjerenjem jedan drugome očituje svoju potrebu; jer ako majka hrani i ljubi svoga sina (1 Sol 2,7) tjelesnoga, koliko više mora netko ljubiti i hraniti brata svoga duhovnoga? Pa ako tko od njih oboli, druga mu braća moraju služiti onako kako bi željela da se njima služi (Mt 7,12).
Bit životnog programa svetoga Franje ogleda se u tri sastavnice: živjeti Evanđelje, živjeti u poslušnosti i živjeti u siromaštvu. U prvome dijelu ovog šestog poglavlja Pravila Franjo govori o siromaštvu gotovo na pjesnički način. Tako je htio pokazati da je to nešto najvrjednije, najuzvišenije. To je dio njegova bića, njegov oslonac. Ona je izvor radosti. Siromaštvo je drugi izraz za pripadati Bogu. Bez ikakva vlasništva čovjek je usko povezan s Bogom. Što manje ima to je više Božji. Ništa ne stoji na putu između Boga i čovjeka. Međutim, valja naglasiti razliku između Franjinog poimanja siromaštva i našeg današnjeg, koji je gotovo u potpunoj suprotnosti. Važno je zato prodrijeti u poruku Asiškog Siromaška da bi se moglo razumjeti što on želi i onda to provoditi u život. To je trajan proces koji traje dokle god je čovjek živ. Manja braća imaju povlasticu življenja siromaštva i franjevačko siromaštvo počiva na duhovnoj dimenziji.
Ako pogledamo Govor na gori, Gospodin na prvo mjesto stavlja siromahe, koji su povlašteni baštinici kraljevstva Božjega. Siromaštvo svoj vrhunac doživljava u Kristu Raspetome, koji je na križu, ostavši bez ičega, nadmudrio i samu smrt, jer mu nije imala što više uzeti. Dao je sve, za sve. Nasljedovanje našega Gospodina uvijek vodi u siromaštvo. Ljudi se brinu za ono materijalno dok Isus na to upozorava u Evanđelju, da najprije traže Kraljevstvo Nebesko a ostalo će se nadodati. To Franjo želi. Postati siromašan materijalnim dobrima, a bogat duhovnim, božanskim životom. Ne siromašan do borbe za preživljavanje, nego onoliko koliko je potrebno za život i to da se priskrbi što radom, što prosjačenjem bez ikakva stida, jer Gospodin radi nas posta siromašan. Stol Gospodnji je spreman, samo se trebamo poslužiti. Računati na Providnost a ne na sigurnost drugih. Zato Siromašak zahtijeva da se ništa ne prisvaja. Kako zajednica tako i pojedinac. Jer u Franjinom poimanju siromaštva treba živjeti s mišlju da je sve što imamo dar od Boga, i ništa više. Ništa nismo donijeli sa sobom i nećemo odnijeti. Koristiti je potrebno i korisno, ali nikako prisvajati i posjedovati. Ono što odlikuje Manju braću je i „nomadski“ način života. Franjo se u početku bunio protiv građevina i stacioniranja na jednom mjestu. Njihov boravak je kratak, upućeni su ići dalje, bez zadržavanja. Ni na pojedinom mjestu ali ni na ovoj zemlji, jer je ovaj boravak privremen, mi smo samo pridošlice i putnici. A to upućuje na budućnost.
Nešto na čemu posebno Franjo inzistira je i bratska ljubav. Gledajući bratsku ljubav kroz prizmu zapovijedi ljubavi koju daje Gospodin da ljubimo jedni druge kao što je On nas ljubio. Ljubav koja proizlazi iz Kristove ljubavi. Ona bi morala biti življena u svakodnevnim malim stvarima. Uzajamna ljubav koja uvijek stoji kao neispunjeni ideal, kako nas u zajednici tako i u cijeloj Crkvi.
Franjo je često ponavljao braći da koliko se udalje od siromaštva, toliko će se svijet udaljiti od njih, tražit će i neće ništa naći. Ako prigrle moju gospođu Siromaštinu, svijet će ih hraniti, jer su svijetu dani na spasenje. Također na srce svoj braći ali i svim ljudima, cijeloj Crkvi, stavlja zlatno pravilo ljubavi, da ljubimo jedni druge kao što je nas Krist ljubio, prerekavši to da braća čine drugima ono što bi željeli da se njima čini.
