Franjo svoju zajednicu još više sjedinjuje s Crkvom i jasno pokazuje da ona njoj pripada. On traži od svoje braće da – poput njega, koji je mirio zavađene gradove i osobe – budu mirotvorci te šire Kristovo evanđelje mira gdje god na svijetu bili.
POGLAVLJE III
Klerici neka mole božanski časoslov po uredbi svete Rimske Crkve, osim psaltira, i zato mogu imati brevijare. A neklerici neka mole dvadeset i četiri Očenaša za jutarnju, za hvale pet, za svaki pojedini čas - prvi, treći, šesti i deveti - po sedam, za večernju dvanaest, za povečerje sedam; i neka mole za pokojne.Neka poste od blagdana Svih Svetih do Božića. Oni koji dragovoljno poste svetu četrdesetnicu, koja počinje od Bogojavljenja i traje punih četrdeset dana i koju je Gospodin posvetio svojim svetim postom, (usp. Mt 4,2) bili blagoslovljeni od Gospodina; a koji neće, neka ih se ne prisiljava. Ali drugu četrdesetnicu do Uskrsnuća Gospodnjega dužni su postiti. U ostalo vrijeme nisu dužni postiti, osim petkom. U slučaju očite nužde braća nisu obvezna na tjelesni post.Savjetujem, opominjem i potičem svoju braću u Gospodinu Isusu Kristu: kad idu svijetom neka se ne svađaju i ne prepiru niti druge osuđuju; već neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni, govoreći uljudno sa svakim kako se dolikuje. I ne smiju jahati osim ako ih na to prisili očita potreba ili bolest. U koju god kuću uđu neka najprije kažu: “Mir kući ovoj” (usp. Lk 10,8). I po svetom Evanđelju slobodno jedu od svakoga jela koje im ponude.
Dajući naputke o moljenju Časoslova, Franjo ističe svoju crkvenost, koja ga prati od početka njegova hoda s Kristom pa sve do njegove smrti. On traži od braće klerika – a to su svećenici i oni koji se spremaju postati svećenicima - da mole Časoslov u skladu s Rimskom Crkvom. Time svoju zajednicu još više sjedinjuje s Crkvom i jasno pokazuje da ona njoj pripada. Od braće laika zahtijeva da umjesto Časoslova mole Očenaše, što je sasvim logično, jer se braća laici više posvećuju fizičkom radu, a ne studiju i učenju, poput braće klerika.
Zanimljiv je Franjin govor o postu. On braći nalaže da poste „od svetkovine Sviju svetih do Rođenja Gospodinova“, te u korizmi i svakoga petka. Znamo da je sâm sveti Franjo godišnje obdržavao četiri četrdesetnice posta. To je vrijeme provodio u samoći i molitvi. No on, dobar poznavalac različitosti ljudskih karaktera, ne traži od svoje braće da čine sve što je i on činio. Dok za sebe uzima četiri razdoblja, braći kao obvezna nalaže dva razdoblja posta kroz godinu. Također dodaje: „U vrijeme očite nužde braća nisu obvezana na tjelesni post“. Tu vidimo kako on ne ide u krajnosti, poput nekih svojih suvremenika, smatrajući propise (u ovom pitanju post) važnijima od čovjeka nego smatrajući čovjeka onim koji je iznad svega, iznad svakoga sredstva te sve ostalo smatrajući samo sredstvom njegova približavanja Bogu. Iz njegovih životopisa poznato nam je više primjera koji nam pokazuju njegov odnos prema postu kada je u pitanju izgladnjeli i nemoćni brat ili slično, i gdje Franjo uvijek postupa razborito i trezveno.
Nadalje, Franjo nam govori kakvo treba biti ponašanje braće koja idu po svijetu. On traži od svoje braće da – poput njega, koji je mirio zavađene gradove i osobe – budu mirotvorci te šire Kristovo evanđelje mira gdje god na svijetu bili. Među njima se trebaju očitovati plodovi Duha, a ne gorki plodovi nutarnjih sukoba i svađa. Ta kako će svijetu donijeti mir ako nisu među sobom izmireni?
Njihovo držanje treba odražavati svu blagost i malenost na koju su pozvani. Trebaju biti ponizni poput Krista koji je svima služio, koji „na uvredu uvredom nije uzvraćao i mučen nije prijetio“ (1 Pt 2,23).
Zadnja rečenica ovog poglavlja opet očituje Franjinu duhovnu slobodu, ne imajući ništa protivno prethodnim uputama o postu. Braća imaju, poput apostola, u mjestu u koje dođu, jesti „sva jela koja im se ponude“ (usp. Lk 10,8). Time zapravo svjedoče svoju malenost, jer žive od tuđih dobročinstava i prihvaćaju sve što dobiju od drugih kao dar iz Božje ruke, ne odbacujući ničega.
