U želji otkrivanja vlastitoga identiteta i nadahnuća na izvorima franjevačke karizme, odlučili smo na našem portalu u mjesečnoj dinamici razlamati temeljni dokument Franjevačkog Reda - Potvrđeno pravilo. Želja nam je ponajprije sebe potaknuti na razmišljanje i svjedočko življenje onoga što smo obećali, a onda i druge oduševljavati onim istim oduševljenjem kojim je nas za Krista oduševio Franjo iz Asiza. Počinjemo razmišljanjem našeg fra Zvonimira o prvom poglavlju Pravila.
POGLAVLJE I
U ime Gospodnje. Počinje život Manje braće:
Pravilo i život Manje braće jest ovo: opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Brat Franjo obećava poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju, njegovim kanonskim izabranim nasljednicima i Rimskoj crkvi. A ostala braća moraju slušati brata Franju i njegove nasljednike.
Prvo poglavlje Potvrđenog pravila Manje braće ne razlikuje se mnogo od proslova i prvog poglavlja Nepotvrđenog pravila. Ovdje Franjo puno preciznije i sažetije započinje »život« svoga reda. Na samom početku, kako to i dolikuje svakom Franjinom činu, nalazi se uzdanje i pomoć u Božjemu imenu. Franjo sve radi uz Božju pomoć i sve upravlja Gospodinu. Na jednom je mjestu i sam rekao: »Gospodin mi dade braću!« - želeći tako svima pojasniti, a u prvome redu samome sebi, kako Red nije njegova tvorevina, nego Božja. Sebi nije prisvajao nikakve zasluge, nego samo milost da mu je Bog podario braću. I upravo sebe, u zajedništvu sa svom braćom, na početku Pravila stavlja pod Božje okrilje. Tako svaki brat pri čitanju Pravila, odmah na početku, stavlja svoj život u Božje ruke i od njega ište pomoć. Bez imena Božjega nema ni života Manje braće. Čim se izgubi ta svijest, gubi se i smisao Reda. Ako se nešto ne počinje u ime Božje, nije franjevačko, nije u Franjinom duhu. Stoga, s tom jednom kratkom rečenicom Franjo braći otkriva istinsku snagu koja je njemu dala polet za franjevački način života. I s tom jednom rečenicom želi da sva njegova braća svoje živote u Redu počinju upravo u ime Gospodnje. To je ujedno i sigurna zaštita protiv Zloga koji »kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre.« (Pt 5, 8) Onaj koji zaziva ime Božje, opire se protivniku čvrstom vjerom.
Brat Franjo život svoje zajednice sažima u jednostavnoj rečenici: »opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.« Za Franju živjeti redovnički znači živjeti »kristovski«, po primjeru samoga Krista. A Kristov život opisan je u evanđeljima. To evanđelje Isusa Krista Franji je uvijek iznova progovaralo i sam je tražio, kad više sam nije mogao, da mu se čitaju zapisi evanđelista. U tim je čitanjima otkrivao Isusa kao živu osobu, kao onoga koji mu govori što treba čini, koji mu pokazuje pravi put i koji ga nuka da ostavi sve i pođe za njim. Upravo se i Franjina odluka o redovničkom životu temelji na snazi evanđeoske riječi Isusa Krista. Franjo u evanđelju ne vidi slova, on gleda osobu, gleda Isusa Krista i plače od radosti kojom ga on obasiplje. Franjo ne shvaća uvijek sve, inače ne bi čitao o pravom Kristu, stoga njegovo tijelo, duša i cijelo biće odgovaraju toj neshvaćenosti Božjega zahvata u ljudsku povijest. Franjo cijelim svojim bićem odgovara na evanđelje; ostavlja sve ono što ga prekriva i skriva, te potpuno gol (slikom iskonskog odnosa prvih ljudi s Bogom) ide u život slijedeći glas svoga Spasitelja, bez srama i stida kreće u novi život, u novi odnos sa živim Bogom. Upravo »opsluživanje svetog evanđelja« franjevcima znači otkrivati Isusa uvijek iznova, a evanđeoski savjeti poslušnosti, bezvlasništva i čistoće braći daju snagu da ostanu čvrsti u vjeri i životu Manje braće.
Briljantnost Franjine jednostavnosti i crkvenosti uočava se upravo u njegovoj podložnosti papi i mjesnim biskupima kad bi se nalazio u njihovim biskupijama. On je u njima vidio pravu sliku Kristovih učenika koji su nastavili biti pastiri svojih stada i koji su bili odgovorni za svoje vjernike jačati ih u vjeri. Sebe ne stavlja u neki povlašteni položaj nego se daje u poslušnost te tako slijedi Kristov nauk i njegovu želju za stvaranjem Crkve. Franjo vrši reformu, ali ju vrši u Crkvi. Mirno, poslušno, sveto. Tako uči i svoju braću: da u poslušnosti izgrađuju već ovdje na zemlji Božje kraljevstvo izgrađujući sami sebe poslušnošću. Poslušnost je bitna jer daje milost poniznosti i suživota u zajednici. Poslušnost čini da uvijek i svugdje budeš manji te tako nikad ne izgubiš svoj identitet u Redu Manje braće.
