Činjenica je da su velike mase katolika primile Božje darove i da ih i dalje kroz sakramentalni život nastavljaju primati. No isto je tako očito i da vrlo mali broj katolika svjedoči i naviješta radosnu vijest drugima. U prvom dijelu razmišljanja o krizi evangelizacije kod vjernika promišljamo o temeljnom uzroku te krize.
Svi smo kršteni. Oprani svetom vodom, uronjeni u Krista, posvećeni Imenom Svete Trojice. Započeli smo novi život, život u Duhu Svetome. Na tom putu krijepimo se Tijelom i Krvlju Sina Božjega, peremo svoje haljine njegovom predragocjenom krvlju u sakramentu svete ispovijedi. I tako redovito. Iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. No, zašto mnogi koji su sve ove darove primili te ih i dalje primaju ne osjećaju snagu koju bi im isti trebali pružati? Zašto jednostavno sve „odrađuju“ mehanički, bez ikakve pozitivne promjene u srcu? Sigurno je više uzrokâ tome. Ipak, držim da je sljedeći uzrok jedan od glavnih: ne prepoznaju darove koje primaju (usp. 1Kor 11,28-30).
Ako sakramente prvenstveno shvaćamo kao darove, i život u Bogu kao nezasluženi Božji dar, iz toga proizlazi da onaj koji te darove prima živi u odnosu Darovatelja i njega. Primati dar, naime, znači priznati postojanje drugoga koji mi dar daje. Ono potom znači priznati i vlastitu nezasluženost dara, odnosno velikodušnost darovateljevu. Ispravno shvaćanje odnosa „darovatelj – primatelj“ postavlja primatelja u stav ponizne zahvalnosti i iznimnog poštovanja i vrednovanja darova koje prima. On je svjestan da te darove ne zaslužuje, stoga je beskrajno zahvalan svome darovatelju te darove ozbiljno cijeni i obazrivo s njima postupa.
Onaj koji s ispravnom sviješću prima sakramente, prima ih u stavu zahvalnosti, svjestan da primati iste jest neizmjerna Božja milost. Budući da ih prima nezasluženo, on čini sve kako bi – koliko je s njegove strane moguće – te darove što bolje iskoristio, iskazujući tako svoju ljudsku i nesavršenu zahvalnost darovatelju. Svjestan koliki je dar to što je po krštenju postao dijete Božje, on ne dopušta sebi to dostojanstvo teškim grijehom oskvrnuti. Prožet darom samoga Boga u euharistijskom otajstvu, on se sam poput Kruha živoga lomi i daje drugima. Poučen iskustvom dara opraštanja grijehâ u ispovijedi, spremno oprašta grijehe svojim bližnjima i ljubi svoje neprijatelje. Primljeni dar se tako – poput talenta u prispodobi o talentima – umnaža.
Kako vidimo, sve to proizlazi iz ispravnoga vrednovanja darova koje smo od Gospodina primili. Sve to proizlazi iz zahvalnosti. Zato temeljni uzrok umrtvljenosti „praktičnih vjernika“ (koji redovito primaju sakramente) jest nezahvalnost. Oni sve to što redovito primaju ne cijene, ne vrednuju; s darovima se ophode kao s nečim bezvrijednim te oni ne donose ploda.
Korisno nam je referirati se ovdje na Prvu Poslanicu Korinćanima, gdje Pavao govori o euharistiji. Tako on veli da oni koji ne razlikuju (ne prepoznaju) Tijela Gospodnjeg, a blaguju ga, donose na sebe sud (usp. 1Kor 11,29). Zatim nastavlja: „Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi.“ (1Kor 11,30) Ovo nam jasno govori da ne prepoznavati i ne cijeniti dar Božji, a primati ga, rezultira upravo kontra-učinkom i duhovnom obamrlošću.
Ispitajmo se stoga – kako nas i Pavao poziva – pitajući se koliko držimo do samoga Boga prisutnog u sakramentima. Djeluje li On po njima u nama, ulažemo li i mi svoj kreativni napor da toj milosti konkretno odgovorimo, mijenjajući svoje razmišljanje i navike; ne zadržavajući milost samo za sebe već je srca puna zahvalnosti dijeleći s drugima? Koristimo li darove ili ih odbacujemo?
Neka Gospodin dotakne naša srca te ih učini otvorenima za njegove darove, da ih prepoznamo, spremno primamo i s drugima dijelimo.
Nastavit će se…
