Kristovim uskrsnućem smrt prestaje biti točka i preobražava se u dvotočku. Naposljetku, cijeli naš ljudski život ne bi imao smisla da nije ove presvete noći. Zahvaljujući ovoj presvetoj noći, mi znamo tko smo i što smo, kako i kome idemo.
Smrt nije točka, nego dvotočka.
o. fra Bonaventura Duda
Čini mi se da bi najbolje bilo ovu stranicu ostaviti bijelom, ne izreći ili ne napisati ništa. Riječi su nedostatne i manjkave iako možda ponekad otkriju nešto, ali puno više toga zastru, prekriju, sakriju. Pisanje i govorenje je u potpunoj suprotnosti tišini i kontemplaciji. Mi ljudi volimo puno pričati, pogotovo oni koji su malo više školovani ili načitani, što nije nimalo loše, dapače pozvani su njegovati talente kojima ih je Bog obdario na korist zajednice. Međutim, ponekad dođe čas kada treba zašutiti i počinuti od puste priče. Odmoriti od filozofiranja i teologiziranja, da ne kažem pametovanja. Čas je stigao. Taj čas je sada, taj čas je danas. Taj čas bi trebao biti svaki onaj trenutak kada se susrećemo sa živim Bogom. Umuknuti i zašutiti. Počinuti i odmoriti. Kao Bog. Danas Bog u liku smrtnog tijela Isusova počiva kao što počinu sedmoga dana stvaranja. Zašto se Bog odmara? Umorio se. Zašto? Zato što je ovoga puta, u novom stvaranju, odnosno u obnovi prvotnog stvorenja uistinu podnio pretešku muku i teret križa, ali ne samo to. Podnese još veći teret i još veću muku koju Mu zadaše „njegovi“. Njegovi ga odbaciše, zatajiše, izdadoše, prodaše, pozaspaše, napustiše, razbježaše se. Kakva je to samoća morala biti!
Kada nas naše životne, ponekad svakodnevne, „muke“ spopadnu, a „naši“ nas izdaju, prodaju, ostave, napuste, zataje, čas je za odmor, a Isus zove: „Dođite umorni i opterećeni, i Ja ću vas odmoriti!“ Zašutimo pred licem Svevišnjega, Gospodarem Života, i odmorimo se. Odmorimo se i danas dok iščekujemo Usnuloga na Uskrsnuće Života. Poslušajmo Psalmista kako moli:
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje te me i noću srce opominje. Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče duša pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stažu života, puninu radosti lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno. (Ps 16)
Nema truleži, nema Podzemlja, nema pobjede smrti. „Gdje je smrti pobjeda tvoja, gdje je smrti žalac tvoj?“ Smrt je smrću svladana. Život je Životom povraćen. Ova tiha i sveta noć je najsvetija od svih noći. Ova noć je novi početak. Ova noć je izvor svega. Izvor smisla za sve drugo. Betlehemska noć ne bi imala smisla da nije ove Jeruzalemske noći. Naše krštenje ne bi imalo smisla da nije bilo Velikog petka i probodenog boka, a posebno ove noći jer krštenjem smo postali dionici Kristove muke, smrti i Uskrsnuća. Ispovijed, Euharistija i Sveti Red ne bi imali smisla da nije Velikoga četvrtka, a posebno ove noći. Potvrda ne bi imala smisla da nije Uskrsa i Pedesetnice. Bolesničko pomazanje ne bi imalo smisla da nije ove noći i Kristova Uskrsnuća. Kristovim uskrsnućem smrt prestaje biti točka i preobražava se u dvotočku. Naposljetku, cijeli naš ljudski život ne bi imao smisla da nije ove presvete noći. Zahvaljujući ovoj presvetoj noći, mi znamo tko smo i što smo, kako i kome idemo. Poći nam je stazom Života da dospijemo u kraljevstvo vječno i da uživamo puninu radosti lica Njegova. O kako bi bilo lijepo kad bismo gledali, promatrali i razmatrali svoj život iz perspektive Vazmenog otajstva – Kristove muke, smrti i uskrsnuća.
Želim Vam da od noćas, ove najsvetije noći u našem životu, sve što god budete činili, bude prožeto blagoslovljenim vazmenim pogledom! Mir Vam i Dobro!
