Sve to skupa prinesimo dobrom Bogu u zahvalnoj molitvi za sva dobročinstva kojima nas je obdario u svome Sinu Isus Kristu po Duhu Svetomu. Onako jednostavno. U tišini. Samoći. Baš poput Isusa. Abba, hvala Ti!
Iz svetog Evanđelja po Luki:
„Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3,15-16.21-22)
U ovom malom odlomku iz Lukina evanđelja sadržana je gotovo cijela teologija. Počevši od Sakramentologije (sakramenata inicijacije: krštenje, ispovijed i potvrda ili krizma), preko Kristologije i Pneumatologije (nauk o Duhu Svetomu) do Trojstva. Cijeli Božanski spasenjski naum stao je u par rečenica. Samo ću kratko spomenuti da je ovo prvi put u Svetom Pismu, scena Isusova javnog krštenja na rijeci Jordanu, kad se izričito spominje i manifestira Trojstveni Bog: čujemo glas Boga Oca, Bog Sin je prisutan u čovječjem obličju i Bog Duh Sveti je prisutan u obliku goluba. Golemo. Moćno. Jedinstveno. Posebno. Misterium Fidei!
Ne bih sada detaljno ulazio u sve ovo. Međutim, jedna rečenica mi je baš onako odzvonila. Kaže evanđelist Luka: „I dok se molio, rastvori se nebo….!“ Jeste li ikada zamijetili ovaj dio rečenice? U ovom odlomku imamo rijeku Jordan, Ivana, Isusa, krštenje, otvorena nebesa, Očev glas, Duha Svetoga u obliku goluba – sve ovo u dvije-tri rečenice. Rekao bih da je molitva ovdje najvažniji trenutak. Ovaj dio teksta je tako jednostavan, neprimjetan, a moćan. Isus se moli. Nakon krštenja koje je označilo početak Isusovog javnog djelovanja, Isus se moli svom nebeskom Ocu. Kako bi bilo dobro kad bi se i mi prije svakog „velikog“ događaja u našem životu (škola, studij, posao, obitelj,…) pomolili svome Ocu i sve mu to predali u ruke kao što je to učinio Isus. Svoje poslanje predaje Ocu u ruke. Potpuno se i bezuvjetno predaje Očevoj volji, ovdje i sada, na rijeci Jordanu koja je simbol novog izlaska, izlaska izabranog Božjeg naroda (nas, tebe i mene) iz ropstva grijeha, pa sve do Kalvarije, sve do smrti na križu gdje je rekao: „Dovršeno je!“ I predade duh svome Ocu. Njegovo poslanje je dovršeno, a Otac mu, zbog Njegove bezuvjetne poslušnosti, uzvrati proslavivši ga uskrsnućem.
U trenutku krštenja, bilo malog djeteta ili katekumena, svaka osoba postaje djetetom Božjim. Jedino je Isus Krist naravni sin Božji, a svi mi smo posinjena djeca Božja. Isus Krist se radi nas i našega spasenja utjelovio i u tijelu rodio (Božić) da bi nas i naše tijelo otkupio od ropstva grijeha (Uskrs). Ušavši u vode Jordana, posvetio je sve vode da kroz taj vidljivi simbol vrati čovjeku ono što je izgubio istočnim grijehom praroditelja. U današnjem obredu krštenja, ne samo da se krsti vodom, nego se i pomazuje krizmanim uljem koji je simbol dara Duha Svetoga. Kao što reče Ivan, bit ćemo kršteni vodom i vatrom Duha Svetoga. Sjećajmo se često svoga dana krštenja (ako ne znate datum, zapišite ga negdje i stavite na vidljivo mjesto da ga možete gledati svaki dan) jer to nam je svima drugi rođendan, dragocjeniji nego onaj prvi jer na taj dan postali smo ljubljena djeca Božja. Ima li išta ljepše nego biti i znati da si ti, da sam ja, ljubljeno dijete Božje u kojem mu sva milina. Sjetimo se svojih roditelja i kumova, službenika svete Majke Crkve koji nas je krstio i hrama Božjega u kojem smo kršteni. Sve to skupa prinesimo dobrom Bogu u zahvalnoj molitvi za sva dobročinstva kojima nas je obdario u svome Sinu Isus Kristu po Duhu Svetomu. Onako jednostavno. U tišini. Samoći. Baš poput Isusa. Abba, hvala Ti!
