Svakoga zadnjega četvrtka u mjesecu listopadu Kustodija svete zemlje organizira tradicionalno hodočašće na rijeku Jordan, to jest na mjesto gdje se prema predaji čuva spomen na Isusovo krštenje, i potom na brdo Karantal, mjesto Isusove kušnje.
Tako je bilo i ovoga puta. Nadamo se i posljednji put u ovom terminu, jer je nakon puno godina čekanja izraelska vlast napokon otvorila pristup ovom svetom mjestu za svakodnevna hodočašća, mjestu od velike važnosti za nas kršćane, ali i za židove, koji se ovdje sjećaju ulaska u obećanu zemlju pred vrata Jerihona iznad kojega se nalazi i spomenuto brdo Karantal. Stoga će već sljedeće hodočašće biti održano u terminu kako nam ga preporuča liturgijski kalendar, u siječnju, u nedjelju nakon svetkovine Bogojavljenja.
Kao što već spomenuh, bijaše vrlo teško doći do ovoga mjesta. Fratri su od 1985. samo s posebnim dozvolama mogli samo na ovaj dan hodočastiti na spomenuto područje, a od 1967. – 1985. nikako, budući da su Izraelci zatvorili ovo područje tijekom ratova s palestincima, posebno snažnima upravo te 1967. Tako je i danas ovo područje ostalo pomalo pusto, minirano sa svih strana. Cijenu su platila i dva svetišta, jedno u vlasništvu grčkih pravoslavaca i jedno franjevaca, od kojih se danas vide samo ostaci okruženi bazenom mina, pa se mogu, ograđeni žicom, vidjeti samo s određene udaljenosti.
Uistinu se taj dan okupilo mnoštvo vjernika, što franjevaca, što hodočasnika, što kršćana s područja cijele Palestine i Izraela. Krenuli smo rano ujutro iz Jeruzalema, i ušavši u područje Judejske pustinje, spustili se 1200m u pravcu Mrtvoga mora, Jerihona, i konačno našega odredišta, koji se nalaze 400m ispod razine mora. Nakon dolaska hodočasnika koji su stigli iz drugih sredina, posebno iz dva sata vožnje udaljene Galileje, uputili smo se u procesiji prema rijeci Jordan i mjestu koje smo dobili od izraelske vlasti na kojem nam je omogućeno slaviti Euharistiju i na kojem će, nadamo se jednoga dana, niknuti jedno novo svetište. Misno slavlje je, uz veliki broj koncelebranata, predslavio kustos Pierbattista Pizzaballa. A unutar slavlja smo obnovili i naša krsna obećanja. Misno slavlje je bilo praćeno pjevanjem i asistencijom za koje su se, kao i uvijek, pobrinuli bogoslovi.
Spomen na krštenje Gospodina našega Isusa Krista je od presudnoga značaja za život svakoga kršćanina. Ujedno ovaj spomen čini i poveznicu između Staroga i Novoga zavjeta. Kao što je Izabrani narod nekoć preko ove rijeke ušao u obećanu zemlju, tako je i Gospodin naš Isus Krist, ušavši u smrt rijeke Jordan, anticipirajući tako svoju smrt na križu na mjestu Golgota, i svojim izlaskom otvorio vrata novoga života svima nama koji bijasmo pod okovima smrti, omogućivši nam, kao istinski Vođa (zanimljivo da je predvodnik Izabranoga naroda preko rijeke Jordan bio Jošua, pralik istinskoga Jošue, Isusa Krista koji jest Bog koji spašava) hod u novosti života. Stoga krštenje predstavlja istinski forma vitae svima nama. Ulazak u smrt je neminovan. Ne samo tjelesnu smrt, nego smrt samome sebi, starome čovjeku, što se događa tijekom cijeloga života, da bismo bili spremni obući novoga čovjeka, stvorena po Bogu u pravednosti i svetosti istine!
Nakon kratkog zadržavanja u osobnoj molitvi, uputili smo se prema Jerihonu. Tu smo trebali proći takozvani check-point, zamišljen kao mali granični prijelaz iz Izraela u Palestinu (koliko god to čudno zvučalo), budući da je Jerihon pripao Palestincima! U zaleđu Jerihona nalazi se brdo Karantal, mjesto na kojem se čuva spomen na Isusovu kušnju u pustinji, gdje je propostio, kako kaže evanđelist, 40 dana i 40 noći (Mt 4). Nakon napornoga uspona stigli smo pred samostan u vlasništvu grčkih pravoslavaca, gdje smo nakon uvodnoga pozdrava slavili kratku službu riječi. Nakon toga smo malo obišli samostan, pomolili se, posebno na stijeni unutar špilje za koju nam tradicija govori da je Isus upravo u njoj proveo svoj četrdesetodnevni boravak na ovoj gori. Svakako je vrijedno spomena kako su nas pravoslavna braća vrlo lijepo dočekali, ponudivši nam štogod i za okrjepu, nakon koje smo se spustili i ispunjeni Božjim Duhom krenuli prema Jeruzalemu, vraćajući se u ustaljeni svakodnevni ritam.
