Čovjeka čeka proslava. Čovjek hodi prema konačnoj proslavi, a Bogočovjek Isus Krist za njega zagovara pred Ocem, proslavljen! Otajstvo je to veliko!
Crkva nam i danas, na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, u izobilju otvara bogatu škrinju riječi Božje koju od samih početaka pa sve do danas ljubomorno čuva i nad njom bdije u postojanoj nadi da nas ona učini vjernim sljedbenicima Krista Uskrsloga, jedinoga Velikog svećenika koji je svima otvorio vrata svetinje, samoga neba (usp. Heb 9, 24). Prije negoli spomenem temu velikog svećeništva Kristova o kojemu razmatra autor poslanice Hebrejima (po mom mišljenju jedan od najteološkijih, najdubljih i najljepših Novozavjetnih spisa. Nažalost je ovoj prekrasnoj homiliji kroz povijest nanesena velika šteta, najvećim dijelom zbog brkanja načela autentičnosti i kanoničnosti spisa. Bogu hvala da smo ta načela uspjeli odvojiti stavljajući pritom veći naglasak na kanoničnost), istaknuo bih prvu rečenicu iz današnjeg Prvog čitanja: Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome (Dj 1, 1-2).
Lukino djelo u dva sveska (Lk i Dj) mogli bismo nazvati, bez pretenzije isključivosti, djelo posvećeno Duhu Svetomu. Luka je jedini novozavjetni autor koji uz ama baš svaki važni događaj u životu Isusa, Blažene Djevice Marije i apostola pridodaje prisutnost Duha Svetoga i Njegovo djelovanje u povijesti spasenja, počevši od starozavjetnih obećanja, utjelovljenja Gospodinova i Njegova javnog djelovanja, rođenja Crkve i njenog širenja u svijetu sve do (prepo)rođenja svakog pojedinog kršćanina. Važno je stoga posvijestiti sebi uvijek iznova izvor samog našega kršćanskog poziva. Ono svoj početak nema u nama samima. Mi smo, ovakvi kakvi jesmo, izabrani, poput bojažljivih i čudnih apostola. Bog nas je izabrao po svome Svetom Duhu i jamči za nas. On je taj koji nas čini svjedocima, i to sve do kraja zemlje (Dj 1, 8).
Apostoli tada još nisu mogli shvatiti smisao izljeva Duha Svetoga. Oni su išli snagom inercije, vođeni logikom lakšeg izbora. Možda nismo ni mi daleko od toga. I mi smo često u napasti djelovanje Duha Svetoga vezati uz uspostavu nekog kraljevstva (Dj 1, 6). Međutim, današnje Prvo čitanje djelovanje Duha Svetoga jasno veže uz svjedočenje: bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje (Dj 1, 8). U tom smislu biti pozvan znači svjedočiti za Isusa, unatoč svemu! Pozvani smo biti svjedoci Isusa Krista u svijetu koji se ravna vlastitim zakonima, priznao svijet ili ne porijeklo tih zakona u Božjem Logosu. Nama ostaje poziv propovijedanja Vazmenog otajstva kao stvarne preobrazbe svijeta.
Krist ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas (Heb 9, 24). U ovoj genijalnoj rečenici koju pred nas stavlja autor poslanice Hebrejima, možemo izvući dvije istine, otajstva naše vjere. Jedno se tiče samoga Boga, drugo čovjeka. Ili bolje, obje se tiču i Boga i čovjeka. Zagovarateljima filozofskog poimanja Boga se vjerojatno neće svidjeti činjenica da Bog u Isusu Kristu ulazi u vlastito prebivalište – nebo, da se tamo sada pojavio pred licem Božjim. Pojavio se Krist, ali drugačiji. Ponio je sa sobom, da se tako nespretno izrazim, i našu narav. Proslavljenu! I kao takav je jedini i istinski jamac čovjekove budućnosti. Čovjeka čeka proslava. Čovjek hodi prema konačnoj proslavi, a Bogočovjek Isus Krist za njega zagovara pred Ocem, proslavljen! Otajstvo je to veliko! I slobodno možemo reći da ipak svjedočimo, unatoč svemu onome po čemu se čovjek u ovih 2000 godina degradirao i neprestano degradira, da je nakon Kristova Vazmenog otajstva čovjek postao bliži svome telosu, savršeniji, osjetljiviji za napredak čovjeka i čovječanstva (onako u skladu s dobrom franjevačkom teologijom!).
Drugi detalj navedene rečenice vezan je uz Svetinju. Naime, da nam ono što se dogodilo na Kalvariji ne bi bila bajka, autor navedene poslanice nas upozorava da nam je Krist omogućio slobodan ulaz u Svetinju vlastitom krvlju, otvarajući nam taj put kroz zavjesu, svoje tijelo (Heb 10, 19-20). Drugim riječima, na Kalvariji je Krist raskinuo zavjesu, po svome tijelu, koja je dijelila „svete“ hramske službenike i prostor od „profanog“ ostatka običnih smrtnika. Krist, istinski Veliki svećenik je svima otvorio vrata Svetinje, neba. I u njemu je svaki krštenik svećenik, po uzoru na Krista. I onaj zaređeni više nije pozvan biti odijeljeni, nego uzeti od naroda da se tom istom narodu postavi kao sluga po uzoru na Krista.
Jedan zanimljiv detalj možemo uočiti u današnjem evanđelju (Lk 24, 46,53). Nije teško opaziti kako Luka na poseban način naglašava Jeruzalem. U konačnici, u Jeruzalemu evanđelje počinje i u njemu završava. I učenici u njemu trebaju ostati do silaska Duha (dalo bi se još štošta o Lukinom poimanju Jeruzalema, ali drugom prilikom). Ipak, sami događaj Uzašašća Gospodinova zbio se izvan grada, na Maslinskoj gori iznad Betanije (Lk 24, 50). Da bi se došlo iz Jeruzalema na vrh Maslinske gore treba prijeći potok (dolinu) Cedron (Isus i nakon Posljednje večere odlazi na drugu stranu potoka Cedrona, Iv 18, 1). Isus ovdje očito anticipira buduće poslanje Crkve. Prelazak potoka Cedrona je slika prelaska Izabranog naroda preko rijeke Jordan u obećanu zemlju; u obredu krštenja novokrštenici uranjaju u vodu, simbol smrti, da bi izašli nanovo rođeni; Krist je učinio isto, ali na stvaran način. U ovom slijedu, i Crkva je pozvana, preporođena snagom Duha Svetoga, izaći iz Jeruzalema i svjedočiti za Isusa sve do nakraj zemlje. Naime, ovce dok su u stadu osjećaju se dobro, zaštićeno. Toplo im je u zimske dane. Ali tek kad izađu iz stada počinju osjećati smrad (čini mi se da je ovo Krležina).
