Ti mi, Gospodine, danas u evanđelju govoriš da si unatoč svemu strpljiv sa mnom i daješ mi mogućnost ponovnog povratka tebi.
Postoje određene situacije u našem životu pred kojima smo slabi. Pred kojima osjećamo vlastitu nemoć. Htjeli bismo da je drukčije, ali nije. Htjeli bismo da se povijest čovječanstva odigrava(la) drukčije, ali nije. Htjeli bismo da nam je vlastita povijest drukčija, ali je takva kakva jest. Kada bi možda htjeli izdvojiti neku situaciju koju bismo pošto-poto htjeli ukloniti iz ovoga svijeta, nekako sam uvjeren da bismo se odlučili za stradanje, za smrt. Pogotovo kada se radi o stradanju nekoga nedužnoga, nevinoga; ili pak onoga tko se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. I upravo u današnjem evanđelju (Lk 13, 1-9) slušamo o takvim situacijama.
Valja priznati i da se pogled na jednu te istu situaciju kroz povijest mijenja. Danas smo, čini se, jako osjetljivi na stradanje nedužnoga pa se kao posljedica javlja i pobuna protiv Boga koji je takvo što dopustio. Međutim, današnje evanđelje nam progovara o još jednom mogućem stavu prema stradanju drugoga, a to je zluradost, tipična pojava onoga vremena, netko će reći. Ipak bi valjalo dodati da nije rijetkost susresti ju i danas u svim onim pokušajima tumačenja zla kao kazne za nevjeru. Čini se da ovi neki što dolaze izvijestiti Isusa o stradanju Galilejaca (Lk 13, 1) ustvari očekuju pohvalu od Isusa, a ne sažalijevanje nad žrtvama jednog okrutnika kakav je bio Poncije Pilat. Vjerojatno su htjeli čuti, kao možda i mi danas: „Eto, bravo, vidite kako je kad se ne proučava Pismo i ne slijedi Tradicija. Zato, samo nastavite činiti kao i dosad i Bog će vas očuvati od svake nesreće“. Isus ne slijedi takvu logiku, uzročno-posljedičnu. Isus poziva na jedno temeljito iščitavanje stvarnosti kojoj pripadamo, u koju smo bitno utkani, kožu iz koje ne možemo pobjeći. Isus poziva na obraćenje. I nema toga tko mu se ne treba podvrgnuti. Nema toga koga se može dispenzirati od obraćenja. Gledajući iskreno u vlastitu nutrinu, ipak trebamo priznati Bogu i samome sebi da smo često tvrda srca.
Obraćenje kao čin neke osobe nema polazište u sebi. Ne možemo ga izvesti iz njega samoga, iz sebe samoga. Ono je izazvano! Izazvano je jednom instancom koja je veća od nas i samim time nas bolje poznaje od nas samih. Uzrok obraćenja je sami Bog koji nas dotiče svojim milosnim žarom stvarajući nemir u našem srcu. Iz tog milosnog dodira rađa se vjera. Rađa se čovjekov pokušaj odgovora, izlaska iz Egipta vlastite zarobljenosti i težnje za ulaskom u Obećanu zemlju u kojoj ćemo se, prema Božjem obećanju, nanovo roditi. Smisao je to i ovoga korizmenoga hoda. Tih 40 dana nisu nastali iz samih sebe, u sklopu čovjekove težnje za purifikacijom. Korizmeni hod svoje bitno usmjerenje traži u Uskrsnom otajstvu. On teži uskrsnom jutru. Ovaj odnos možemo prepoznati u Drugom čitanju današnje nedjelje (1 Kor 10,1-6. 10-12) u kojemu sv. Pavao svojim slušateljima pred oči stavlja događaj izlaska iz Egipta Izabranog naroda, kao pralik, napisano za upozorenje nama (1 Kor 10, 11). U tom četrdesetgodišnjem izlasku, jednom od simbola našega korizmenoga hoda, neprestano ih je pratila Božja milosna prisutnost. Svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili (1 Kor 10, 2-3). Ali većina ipak ne uđe u obećanu zemlju.
Očito je da nas ove slike upućuju na krštenje i euharistiju, sakramente proistekle iz Kristova probodenog boka, simbola njegove smrti koja omogućuje novo rađanje i duhovni rast nama koji ga, kako to primjećuje sv. Franjo Asiški, neprestano razapinjemo svojim grijesima. Bilo bi možda lijepo jedan dan tijekom ove korizme zaviriti u vlastiti krsni list i vidjeti kada je Krist na tako skrovit način ušao u naš život i nanovo nas rodio, zajamčio nam svoju trajnu prisutnost u nama hodeći s nama i po bespućima vlastitih izgubljenosti. Zahvalimo mu! I slavimo taj dan! I molimo ga da nam u ovom korizmenom hodu nanovo otvori srce otkrivanju bogatstva krsne milosti u iščekivanju Velike subote i mise Vazmenog bdjenja. I ne zaboravimo primati Krista u vjeri, jer, tko misli da stoji neka pazi da ne padne (1 Kor 10, 12).
Čini se da nam kao ključ za razumijevanje svega dosad navedenoga može poslužiti Prvo misno čitanje (Izl 3, 1-8a. 13-15). Posebice se to odnosi na problematiku iz Evanđelja. Čitanje govori o objavi Božjega imena Mojsiju. Vjerojatno se radi o imenu, uz Logos Ivanova evanđelja, o kojemu je ispisano najviše knjiga i raznoraznih tumačenja toga Imena. JHWH – ja sam koji jesam. Nije ovo prilika detaljno izložiti sve mogućnosti prijevoda. Dobro je, međutim, naglasiti da nam ovo ime više toga skriva negoli razotkriva. Čini mi se da se temeljna poruka krije upravo u našoj nemogućnosti fiksirati jedan prijevod koji će uvijek vrijediti. Bog je Bog, a čovjek čovjek. Bog je otajstvo koje nas neprestano nadilazi. Govori nam da nismo na istoj razini, da je on neizmjerno daleko od nas, a opet tako blizu da bliže ne može. I upravo u trenucima kada zbog bolnih životnih gubitaka počinjem tonuti i gubiti nadu i vjeru, kada Boga više ni ne doživljavam, negdje u pozadini mi šapuće upravo Bog i govori mi da je ipak On taj koji je Gospodar svijeta i čovjeka, i da svijet i čovjek nemaju smisao u sebi samima, i da moje rane imaju trajno utočište u Njegovim jer ih je ponio sa sobom. Ta tajnovita prisutnost me tješi i daje mi nadu. Pogotovo što se sve više uvjeravam u bitnu nemoć svih imanentističkih ideja koje nestaju jedna za drugom tako kako su se i pojavile, a ti Gospodine, ostaješ zauvijek! Ti mi, Gospodine, danas u evanđelju govoriš da si unatoč svemu strpljiv sa mnom i daješ mi mogućnost ponovnog povratka tebi. Zato te molim: Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi (Lk 13, 8-9).
