Klanjamo se Osobi koja je Osoba dovijeka kao Bog, a kao Čovjek već u krilu Djevičinu. Utječemo se Blaženoj Djevici Mariji kojoj je podarena jedinstvena milost biti ona koja je nosila Osobu Sina u vlastitoj utrobi.
Danas slavimo veliku svetkovinu Navještenja ili Utjelovljenja Gospodinova. Osobno volim više koristiti ovaj drugi izričaj. I to iz više razloga! A najviše mi je u srcu i mislima onaj o početku jednog ljudskog života. Upravo nam ova svetkovina snažno doziva u srce temeljnu antropološku činjenicu o početku ljudskoga života – od trenutka začeća u utrobi majke. Zato se radujemo radošću neizrecivom i slavimo Boga koji je preko svoga Sina ljubljenoga i Jedinorođenoga uzeo na sebe naše tijelo, našu smrtnost. Klanjamo se Osobi koja je Osoba dovijeka kao Bog, a kao Čovjek već u krilu Djevičinu. Utječemo se Blaženoj Djevici Mariji kojoj je podarena jedinstvena milost biti ona koja je nosila Osobu Sina u vlastitoj utrobi. Otajstvo je to veliko! Kao što piše papa Leon Veliki: „Božanska veličina uze malenost naše naravi, snaga uze na sebe slabost, snaga onoga koji je odvijeka uze na sebe našu smrtnost. Uze na sebe naše ropstvo, ali bez kontaminacije grijehom“.
I današnja misna čitanja nas snažno upućuju na ovo Božje dobročinstvo, na Božju besplatnost kojom nas pohađa, koju mi ne izazivamo, nego nam slobodno dolazi ususret i onda kada ju mi ne želimo primiti. Upravo nam današnje Prvo čitanje progovara o tom Božjem besplatnom dobročinstvu. Ali i o ljudskom odbijanju. Kralj Ahaz, na Božji upit da zatraži znak za sebe, odgovara kako to ne želi da ne bi Gospoda iskušavao (Iz 7, 10-12). U Ahazu imamo primjer svih onih (a ponekad možda i nas samih) koji umiju odbiti Božju milost koristeći se stručnim, „teološkim“ izrazima. Neću iskušavati Gospodina. Rečenica je to koju je i Isus izgovorio za vrijeme kušnje u pustinji (usp. Lk 4, 12). Vjerojatno ta rečenica koju izgovara Ahaz u ušima nekih može zvučati lijepo, kao znak poniznosti. U konačnici, što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš (Ps 8, 5)? Međutim, svaka rečenica ima svoj kontekst, pa tako i ova. U trenutku kada ju je izgovorio Isus imala je malo drugačije značenje. U ovom kontekstu mi se čini da je izgovorena od čovjeka koji zna ponešto o biblijskoj teologiji i koji sukladno tome koristi i određene izričaje, ali sebi u prilog. Međutim, Božja logika je drugačija. Bog će djelovati i unatoč Ahazovom „poniznom“ odbijanju. Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel (Iz 7, 14). Na Božji plan ne utječu razna dodijavanja ljudi, s njima i Ahaza (Iz 7, 13). Ova me rečenica snažno podsjeća na prvi Angelus pape Franje I., i govora o Bogu koji se nikada ne umara u praštanju čovjeku, dok smo mi ti koji se umaramo u traženju oproštenja. Ahaz i svi s njime su već umorni i žele i da i Bogu dodiju, ali Bogu čovjek i njegova potreba za Božjom blizinom ne mogu nikada dodijati. Bog se ne umara od nas. Uvijek je tu da se zauzme za nas i priskoči nam u pomoć.
O Božjem dobročinstvu slušamo također i u današnjem evanđelju. I to na jedinstven, neponovljiv način. Slušamo o jednoj mladoj djevojci, Mariji, koju je Bog slobodno izabrao da Njegov Jedinorođenac u svijet dođe upravo preko nje. Vjerujem da se ponekome rađa spontano jedno pitanje, tipično skolastičko: što bi bilo da je Marija rekla „Ne“? Zar je Bogu bio potreban toliki rizik da se veže uz jedno ljudsko stvorenje o čijem pristanku ili odbijanju ovisi čitava povijest čovječanstva? Pitanje je legitimno. Međutim, umovanje o ovom događaju u svjetlu ovoga pitanja je promašaj. Potrebno je iznutra poznavati stvari, prodrijeti u dubinu poruke koju nam Bog daje današnjom svetkovinom.
Anđeo oslovljava Mariju sa Raduj se, milosti puna (Lk 1, 28). Ispunjenost milošću Mariji je omogućio Bog izabirući je već u utrobi majčinoj, čineći ju tako potpuno otvorenom za Boga. U toj Marijinoj otvorenosti za Boga trebamo tražiti temeljni razlog njenog slobodnog pristanka uz riječ anđela. Kao što već naziremo, ovdje se radi o pitanju slobode. Slobode kao temeljne otvorenosti za dobro, za Boga. Nama bi, s druge strane, ova činjenica mogla poslužiti u pedagoške svrhe. Prvo, gledajući na Mariju kao na najotvorenije, najslobodnije stvorenje u odnosu na Boga možemo mirne duše zaključiti da ona Bogu nije mogla reći „Ne“! U Marijinom životu, što je vidljivo i u današnjem evanđelju (Lk 1, 34), postoji zbunjenost i otvorenost pojašnjenjima, ali Božjim glasnicima ona ne može reći „Ne“, jer preko njih sami Bog progovara. Marijin život je trajni „Da“ Bogu, jer je uvijek prihvaćen i izgovoren u slobodi. U svim životnim situacijama. Već nam odzvanja u ušima onaj poziv poslužiteljima u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne učinite“ (Iv 2,5). Marija tako postaje najradikalnija svetica u povijesti Crkve, jer, reći Bogu „Da“ najteža je i najodgovornija stvar koju možemo izgovoriti i prakticirati u životu. Može ga izgovoriti samo slobodna osoba. Marija je najradikalnija jer je pristajala uz Boga uvijek, u svakom trenutku svoga života. I onda kada su se tamni oblaci nadvili nad nju pod križem. Ali, znala je Marija, jer je pohranjivala u svom srcu Isusove riječi (Lk 2, 19), da će njen Sin uskrsnuti treći dan kao što je i sam rekao (Mk 8, 31). Ta vjera ju je i vodila na Isusov prazni grob! S druge strane, ovaj događaj za nas je pedagoške naravi jer nam pokazuje u kojim to uvjetima možemo pristati uz Božji plan s nama. Sudjelovati u Božjem planu možemo samo ako smo otvoreni za Njega, i o Njemu ovisni. Otvoreni da nas očisti, da nas prosvijetli i da nas On svojom rukom vodi kroz život. U suprotnom ćemo uvijek biti uvjetovani raznim okolnostima koje nas udaljuju od Boga i našega slobodnog pristanka uz Njegovu Riječ.
Stoga nam je toliko bliska i Blažena Djevica Marija kojoj se neprestano utječemo. U njoj vidimo jednu od nas. Ali vidimo i milosti punu! Prepoznajemo njenu bitnu povezanost s našim Gospodom i zato smo spremni učiti od nje, jer se često uvjerimo da smo daleko i od Isusa i od Marije. Pozitivno smo ljubomorni na nju, da tako nespretno kažem! Molimo se Prečistoj Djevici danas da nas vodi svome Sinu. I posebno joj prikažimo sve žene koje nose ljudska bića u svojim utrobama, koje su zarobljene raznim mišljenjima i nametanjima neprihvatljivih stavova. A mi, razvijmo svijest o važnosti ove svetkovine. Čini mi se da ju u ovim trenucima dodatno trebamo naglašavati.
