Danas slavimo veliku svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja. Puno je elemenata kojima možemo naglasiti veličinu ovoga proroka, Isusova preteče.
Neki od njih su svakako činjenica da se radi o jedinom svecu, uz Blaženu Djevicu Mariju, kojega se spominjemo u liturgijskoj godini više od jedanput. A zanimljivo je također i da neki autori starine (Josip Flavije) spominje više Ivana Krstitelja negoli samoga Isusa. Neki bibličari (ne mali broj) i u samim evanđeljima vide određenu sklonost evanđelista neprestanoga dokazivanja Isusove superiornosti nad Ivanom, što pretpostavlja snažan utjecaj Ivana u društvu toga vremena. Bilo kako bilo, riječ je o vrlo važnoj povijesnoj osobi.
U današnjemu evanđelju (Lk 1, 57-66.80) slušamo o rođenju sv. Ivana. No, da bismo dohvatili Lukinu poruku valja nam zaviriti u jedan širi kontekst. Naime, za prva dva poglavlja Lukina evanđelja karakterističan je paralelizam, književna vrsta kojom Luka, u ovom slučaju, stavlja pred čitatelje povijesti dvaju velikih likova, Ivana i Isusa, pokazujući pritom kako je Isus, Riječ Boga živoga, uzvišeniji od onoga koji je poslan pripraviti mu put. Posebice u oči upada njihovo porijeklo: za Ivanove roditelje upotrijebljeni su izričaji koji se pripisuju savršenim vjernicima (1, 5-7), dok se za Isusovu Majku i sv. Josipa to ne bi dalo zaključiti na prvi pogled (1, 26-27). Ipak, ni tako „savršen“ život Elizabete i Zaharije ih ne oslobađa sterilnosti. Zaharija ispunja sve uvjete, i moralne i naslijeđene, da bi mu se povjerile i liturgijske službe, i ipak do duboke starosti bijaše sterilan, ne posjedujući najveći, razlikovni blagoslov Božjih sljedbenika – potomstvo. A kasnije još i zanijemje (1, 11-23). Tako je nekako i danas. U mogućnosti smo ispunjavati sve uvjete što ih ZKP (Zakonik Kanonskog prava) traži, a na kraju u svome djelovanju i življenju ostati neplodni. Isto vrijedi i za Elizabetu koja se i nakon samoga začeća djeteta skriva, ostavljajući čitatelja zbunjena pred tako neočekivanim činom. Prvi čin, možemo zaključiti, obavijen je šutnjom i skrivanjem.
Današnje evanđelje, ipak, odiše radošću (1, 57-58). U drugom smo činu opisa povijesti Ivanove. Nakon početne radosti, rodbina traži da se dijete nazove po ocu, čemu se Elizabeta usprotivi (1, 59-60). Nipošto, nego zvat će se Ivan; Ivan mu je ime (1, 60.63). Šutnju prvoga čina sada prekriva hrabrost u govoru i blagoslivljanje Boga. Rodbina želi novopečene roditelje vratiti na put početne pravednosti, ispunjavanja zakona, tradicije i raznih odredbi koje počesto više skrivaju negoli što oktrivaju pravu sliku Boga. Međutim, Elizabeta i Zaharija su upoznali jedan savršeniji put – milost. Ono do čega ih ni najvjernije izvršavanje zapovijedi nije dovelo, sada im je omogućeno Božjim milosnim djelovanjem. I oni se potpuno okreću tom Božjem putu, planu koji ima s njima.
Spomenuvši prethodno paralelizam prisutan u prvim dvama poglavljima Lukina evanđelja, otkrit ćemo upravo uz pomoć toga stila da Božji plan s Ivanom i njegovim roditeljima nije imao za cilj samo njih. Već u prvom činu, naročito u Zaharijinoj molitvi u hramu, možemo uočiti jedan važan detalj (zacijelo i više, ali nam je dovoljan jedan): anđeo Gabrijel naviješta Zahariji kako je njegova molitva uslišana (1, 13). Što je Zaharija molio? U prvi mah bismo svi odgovorili da mu Bog podari potomstvo. I sam anđeo mu veli da će mu žena roditi sina (1, 13). Međutim, s razlogom su neki bibličari doveli u pitanje takav zaključak. Ipak se radi o pravedniku, vrlo religioznom čovjeku, koji na tako važnome mjestu i u tako važnome trenutku ne bi molio nešto samo za sebe. U tom smislu se predložilo da se radilo o molitvi za spasenje Izraela. Drugim riječima, Zaharija je molio za dolazak mesije! I Bog mu je uslišao molitvu, postavljajući i njega samoga kao jednoga od glavnih sudionika najvažnijega događaja u ljudskoj povijesti. Upravo će njegov sin naviještati ispunjenje vremena i pripravljanje puta za mesijin dolazak.
Ovu lijepu sliku naoko kvari ono što mi često nazivamo kažnjavanjem Zaharijinim (1, 20). Čudno nam je to kažnjavanje. Pogotovo što Zaharija u dijalogu s anđelom koristi iste riječi što ih za isti dijalog koristi i Marija (1, 34), i biva nagrađen nijemošću, dok Marija nakon susreta s anđelom odlazi Elizabeti navješćujući joj radosnu vijest. I upravo se ovdje krije ključ razumijevanja prethodno spomenute Zaharijine šutnje i Elizabetinoga nelogičnoga skrivanja. Između opisa navještenja i rođenja Ivanova stoji navještenje rođenja Isusova. Marijin pristanak uz Božji plan i dolazak Sina Božjega u svijet tako reći otvaraju svaka usta začahurena, otvaraju vrata spasenja. Spasitelj je tu, među nama! I Ivan, Zaharija i Elizabeta postaju vrlo važni sudionici toga nadasve milosnoga događaja. Najmilosnijega! Isus otvara usta Zahariji i daje hrabrosti Elizabeti usprotiviti se i rodbini. Isus je taj koji omogućuje i svako naše dobro djelovanje, svaki naš ispravan govor o Bogu, svaki naš ispravan stav pred Bogom. Na njegovu smo sliku stvoreni, njegovom smo milošću otkupljeni! I u njemu je sav naš uspjeh, sva naša radost, sva naša veličina, sva naša važnost. Tolika da kao sv. Ivan možemo uskliknuti: Ja nism dostojan odriješiti mu remenje na obući (3, 16).
