Franjo ne odbacuje pozitivne tekovine dotadašnjeg redovništva, stoga on od svoje braće zahtjeva da – oni kojima je Gospodin dao milost rada – rade
POGLAVLJE V
Braća kojima je Gospodin da milost da rade, neka rade vjerno i predano, tako da, odstranivši besposlicu koja je neprijateljica duše, ne ugase duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve ostalo vremenito mora služiti. Kao plaću za rad neka primaju ono što treba njima i njihovoj braći za tjelesne potrebe, osim denara i novca, i to ponizno, kako se dolikuje Božjim slugama i sljedbenicima svetog siromaštva.
Čitajući peto poglavlje pravila nalazimo potrebnim smjestiti ove riječi u povijesni kontekst. Godina kada je ovo pravilo potvrđeno je 1223. Vrijeme je to u kojem se Europa polagano ali nezaustavljivo transformira iz feudalno-ruralnog državnog uređenja u građansko društvo. U tom povijesnom razdoblju nastaje sve veći jaz između starih redovničkih zajednica monaškog tipa i ljudi koji se počinju okupljati u gradovima. Monaški samostani – često ogromne opatije – redovito se nalaze izvan gradova. Od nekadašnjih središta duhovnog, kulturnog a nerijetko i političkog života te opatije postaju mjesta koja kaskaju za svijetom izvan njih. Događa se – naravno ne u potpunosti – dekadencija monaškog života. Staro redovničko pravilo ora et labora nije bez vrijednosti kao takvo, ali postalo je neophodno prericanje te paradigme s obzirom na novonastale okolnosti.
U takvom vremenu se javljaju prosjački redovi, a kao prvi među njima franjevci. Franjo, kojega često zamišljamo isključivo kao sanjara i lutalicu, uočava znakove vremena i od svoje braće traži radikalnu slobodu i pokretljivost (o tome vidi više u šestome poglavlju Potvrđenog pravila). Međutim, Franjo ne odbacuje pozitivne tekovine dotadašnjeg redovništva, stoga on od svoje braće zahtjeva da – oni kojima je Gospodin dao milost rada – rade. Imajući na umu kako su se tadašnje monaške zajednice znale bogatiti svojim radom Franjo braći zabranjuje za rad primati novac, u skladu sa zahtjevom da budu manja braća oni trebaju biti siromašni poput onih – u to vrijeme (kao i svako nažalost) tako čestih – siromašnih i obespravljenih na ulicama gradova po kojim manja braća propovijedaju i rade. Sve je njihovo bogatstvo sadržano u tom da su oni Sluge Božje i sljedbenici presvetog siromaštva – a ta svijest izrasta iz onog upozorenja da »ne ugase duh svete molitve i pobožnosti«.
Sada dolazimo do onog najzahtjevnijeg dijela, kako ove riječi sv. Franje aktualizirati za one koji ga danas žele nasljedovati? Padamo u napast da pribjegnemo duhovnom tumačenju ovih riječi, ipak franjevaštvo je po sebi vrlo konkretno i ne da se sakriti iz pobožnih formulacija. Zato ćemo ovdje radije uputiti nekoliko općenitih pitanja. Koliko mi današnji nasljedovatelji sv. Franje radimo vjerno i predan i kako se odnosimo prema plodovima svoga rada? Koliko nas naši poslovi odvajaju od trenutaka sabranosti i molitve? Koliko smo mi danas blizu onima na rubu? Koliko smo manji? Je li naš samostan cijeli svijet, ili smo se zatvorili u bogate opatije? Jesmo li sljedbenici svetoga siromaštva i sluge Božje? Okolnosti su se promijenile, čini se da su temeljni zahtjevi ipak ostali isti… Ako ništa, koliko se zauzimamo za prava radnika?
