Iako našim očima može biti nevidljiv rast Kraljevstva Božjega, on je u ovim prispodobama izvjestan. Kraljevstvo Božje dolazi i to je poruka nade.
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. (Mk 4,26-34)
Pred nama je jedan ulomak Evanđelja koji svima zvuči poznato. Teško je reći nešto novo na ovaj tekst. Razni se naglasci mogu staviti kada je ova riječ u pitanju. Nekako mi se najuobičajenijim čini naglasak na malenosti iz koje niče kraljevstvo nebesko.
Pokušajmo ovaj put potražiti jedan drugi naglasak. Slušajući ove riječi čujemo kako Božja vladavina nastupa tiho i preko neznatnih događaja. Čujemo kako kraljevstvo niče poput sjemena, našim očima nevidljivo, a nadrasta sve što nam je znano i daje ploda i hlad. Vjerujem da svatko u svom životu može pronaći neki, pozitivan ili negativan, primjer takvog razvoja događaja. Od nečeg neznatnog, nastalo je nešto što određuje naše živote. Mnoge su ljubavi počele kao neznatna poznanstva i mnoge mržnje kao neznatne razmirice. Očito je da mnogo toga u našim životima izmiče našoj pažnji. Zapravo, malo je važnih stvari u koje smo imali sasvim jasan uvid. Toliko je tog van kontrole u životima nas ljudi…
Takav nepredvidiv razvoj neznatnih zrna u životu ponekad može djelovati depresivno. Nije lako priznati da rijetko imamo kontrolu nad vlastitim životima. To jest, da je ta kontrola tako nesretno ograničena. Nesigurnost koja proizlazi iz takvih malenih događaja, koji oblikuju stvarnost, ponekad dovodi ljude u stanje izgubljenosti i očajavanja.
Zato mi se čini važnim u ovim prispodobama uočiti i jednu drugu stranu. Sigurnost. Iako je našim očima nevidljiv rast stabljike, on je u ovim prispodobama izvjestan. Kraljevstvo Božje dolazi i to je poruka nade. Koliko god mi ne možemo utjecati na stvarnost u kojoj se nalazimo, isto tako ne možemo otkloniti sigurnost Božje naklonosti nama ljudima. Kraljevstvo nebesko dolazi i na njegovim će granama biti mjesta za sve ptice ovog svijeta. Stoga, namjesto straha pred nesigurnošću, vjernici s povjerenjem mogu koračati kroz život, vjerujući u siguran dolazak Božje vladavine, vladavine mira i pravde.
Ovakva vjera bi rađala plodom rada na što bržem uzrastanju posijanog sjemena. Vjernici ljubavlju prema drugima zalijevaju zrno, dok ne uzraste. Tada će moći spremno stati pred sudište Kristovo da svaki dobije što je zaradio, bdijući nad naoko neznatnim i malenim zrncima na životnim putevima. Istina, nikad ne znamo koji će to neznatni događaj utjecati na naš život, ali možemo nad svakim događajem bdjeti kao da je onaj presudni. Praktično rečeno, svaka gesta ljubavi prema bližnjem može izrasti u kraljevstvo nebesko ovdje na zemlji.
Ljubav je prodor Božjeg kraljevstva ovdje i sada i u toj ljubavi preko nas izrasta Kristova vladavina mira i pravde. Krist sam jest prisutnost nebeskog kraljevstva i samo u njegovu Duhu i mi možemo biti neznatno gorušičino zrno. Ako bismo tako živjeli, mogli bismo ljubiti i raditi što hoćemo, jer bili bismo neopterećeni u vjeri da, spavali ili bdjeli, sjeme klija.
Na kraju, moram priznati da mi ovo nije Isus nasamo pojasnio, barem ne kao svojim prvim učenicima, međutim, vjerujemo da Krist po svome Duhu i nama otkriva značenje svojih prispodoba.
