Danas Crkva slavi zaključak najuzvišenijeg razdoblja u liturgijskoj godini. Crkva se raduje jer nas Krist, uzašavši na nebo, ne ostavlja same, već ostaje s nama po svome Duhu.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.
Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama.«
Prva asocijacija prosječnog (praktičnog) katolika pri spomenu svetkovine Duhova vjerojatno je scena silaska Duha Svetoga u liku plamenih jezika. Zanimljivo je primijetiti kako se u toj epizodi spominje Duh Sveti, a svetkovinu običavamo nazivati Duhovi. Međutim, ovaj put bih pažnju želio, prije svega, posvetiti tekstu Evanđelja. Tekst iz Djela je zaogrnut fantastičnim ruhom i čini mi se da je nerijetko zloupotrebljavan u raznoraznim kontekstima, stoga smatram da bi riječi koje pisac Četvrtog Evanđelja stavlja u Isusova usta trebale biti normativne i za promatranje događaja silaska Duha.
Što nam kaže Evanđelje? Duha šalje Krist po svojoj proslavi. Ograničen zemaljski boravak Spasitelja među ljudima svoj produžetak ima u djelovanju Duha Istine. Danas Crkva slavi zaključak najuzvišenijeg razdoblja u liturgijskoj godini. Proslavivši prije nekoliko dana Uzašašće, mi se sada radujemo što nas Isus ne ostavlja same, nego ostaje s nama po svome Duhu. Jer Duh Sveti, Duh je Isusa Krista prisutnog među njegovima. Po Duhu kršćani nastavljaju Kristovo djelo u svijetu. On je snaga Istine koja ljude privodi Bogu Ocu.
Onoliko koliko se na kršćanima vidi: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost i tomu slično, toliko smo otvoreni Duhu i toliko smo znak prisutnosti Krista. Ukoliko bi kršćani ovako djelovali na svijet, ne bi im bilo ni potrebno mnogo riječi nepoznatih jezika, ni plamenovi ponad glava, u krajnjoj liniji ni kršćanstvo kao religija ne bi bilo potrebno, jer Isus Krist bi prebivao među ljudima kao njihov prijatelj i brat.
Otvorimo se Svetom Duhu kako bismo mogli uistinu upućivati svijet na Boga Oca, jer bez Duha ne možemo istinski nasljedovati Isusa Krista na njegovu putu k Ocu.
