Korizma se ne treba pretvoriti u vrijeme očajavanja nad grijehom i smrću - ona je vrijeme tihog pripravljanja za Vazmeno otajstvo...
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,12-15)
Čitanja prve nedjelje korizme prikazuju dvije naoko oprečne situacije. Prva se odnosi na potop koji je Bog pustio na zemlju u Noino vrijeme. Druga govori o Isusovom boravku u pustinji. Boravak na korablji i u pustinji traje četrdeset dana. Broj četrdeset u Bibliji često označava vrijeme kušnje. Ovdje ipak neće biti previše govora o kušnji. Vrijeme korizmene kušnje nije svrha samom sebi, ono upućuje na ono što slijedi nakon četrdeset dana.
Nakon četrdeset dana potopa, u knjizi Postanka, Bog s Noom sklapa savez u kojem obećava kako zemlju više neće zadesiti potop. U Bibliji je velika voda slika za stranu silu – za smrt. Drugim riječima rečeno, Bog ljudima obećava život. Bog je onaj koji život daje, a ne više strašni sudac koji uništava stvorenje. Naravno da je Bog kao stvoritelj oduvijek onaj koji život daje, ali ova biblijska epizoda želi naglasiti to da Gospodin sklapa savez između sebe i ljudi, a taj savez je izvor života.
Isusov boravak u pustinji, u najstarijem evanđelju, predstavlja uvertiru u njegovo javno djelovanje. Ivan se umanjuje, kako je najavio, i nastupa Isus. „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ – ove riječi su riječi Novog saveza. Saveza kojim Bog po svome Sinu obećava život vječni. U drugom čitanju čak dolazi do inverzije uloge vode u ljudskom životu, ona više nije uništavajuća sila, nego protulik – krštenje. Voda postaje sredstvo spasenja, jer se po vodi prima Krista, začetnika Novog saveza.
Već prva nedjelja korizme pred nas stavlja Uskrs. Uskrsna poruka spasenja i pobjede nad smrću mora obojati cijelu korizmu. Korizma se ne treba pretvoriti u vrijeme očajavanja nad grijehom i smrću, ona je vrijeme tihog pripravljanja za Vazmeno otajstvo. Stoga su sve pokore i odricanja u službi obraćenja i vjere u Radosnu vijest. Ona nisu suvišna, ona nam pomažu da na osobit način svoj život povjerimo Bogu koji je s nama sklopio Savez života nasuprot smrti.
Pokušajmo ove korizme pomoći onima koji su s nama na korablji i u pustinji života. Pomozimo jedni drugima upirati pogled u osobit znak saveza Boga s ljudima – u Isusa Krista, koji je za nas učinio mnogo više od četrdesetodnevnog boravka u pustinji…
