U današnjem Lukinom izvještaju Isus u pustinji susreće Lucifera. Razvija se dijalog. Nižu se tri kušnje. Razmislimo malo što se sve skriva iza kušnji i kako Isus odgovara na Luciferove provokacije.
Mjesto radnje današnjeg Evanđelja jest pustinja. Ne znam koliko je nas imalo priliku vidjeti i osjetiti pustinju. Tamo je po danu žega, Sunčeva svjetlost koja zasljepljuje. Sve užareno – nigdje skloništa. Noću pak možeš osjetiti studen i hladnoću koja prodire do kosti. Cijelo tijelo drhti. To je prava pustinja. Divlji krajolik, isušeni pijesak i zemaljski prah te sablasna atmosfera koja podsjeća na čovjekovu krhkost.
Luka navodi kako je Duh Sveti vodio Isusa pustinjom, u kojoj ga je dočekao Lucifer i po prvi put iskušao. Koji je uopće smisao kušnje? Kušnja je sredstvo pročišćenja. Ona nas uči poniznosti. Kušnja nam pokazuje kako nije dovoljno uzdati se u vlastite snage. Ona kreše našu samodopadnost i na teži nam način pokazuje važnost prisutnosti Božje Milosti u našim životima.
Imamo, dakle, tri kušnje. Idemo redom.
"Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom."
Isus je gladan. Uostalom, tko ne bi bio nakon 40 dana posta u pustinji? Zanimljivo je kako Lucifer udara na Kristov identitet: "Ako si Sin Božji…". Pokušava ga nagovoriti da svojom božanskom moći olakša svoje zemne brige. Isto kao što će ga kušati u Maslinskom vrtu. Ajde, Isuse, pretvori kamen u kruh. Neće nitko znati. Ajde, Isuse, odustani od Kalvarije. Neće ti nitko zamjeriti… Isus ne posustaje: "Ne živi čovjek samo o kruhu." Gospodin uspostavlja ravnotežu: želi naglasiti kako tjelesna hrana nije najvažnija. Ne prepušta dominaciju materijalnom tijelu nad vječnim duhom. Sažalivši se nad mnoštvom, Isus će zaista umnožiti kruh. Na koncu svog života, toliko će nas ljubiti da će se i sam pretvoriti u Kruh živi.
"Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje."
Druga kušnja je zanimljiva. Lucifer laže. Pripisuje sebi moć koju ne posjeduje. Hvali se onim što nije njegovo. On zna da se Isus rodio u siromaštvu i sad mu nudi sva bogatstva ovoga svijeta u zamjenu za "sitnicu". Ajde, Isuse, pokloni mi se. Budi poput mene. Čovjek zemnih očiju bi vjerojatno odmah prihvatio primamljivu ponudu Pakla. Pokloniti se Luciferu znači – postati kao on. Biti poput njega znači podvrgavati sebi ljude nasiljem, mržnjom, ratom, razaranjem i ubijanjem. Ajde, Isuse, imat ćeš sve. Stari Adam je pogriješio, novi Adam ne izdaje svoja načela: "Pisano je: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu i njemu jedinom služi!'" Kristu su na srcu pravi vjernici koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.
"Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: 'Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'"
"Ako si Sin Božji…" – Napasnik opet udara na Kristov identitet i pokušava ga izbaciti iz takta. Ali Isus je još uvijek postojan. Lucifer ide toliko daleko da čak citira Sveto pismo. Ej. Đavao u maniri najvještijih propovjednika sipa citate k'o iz rukava. Eto dokle je došlo… Treća kušnja je spektakl: ajde, zadivi ljude. Znaš da oni vole senzacije i zabave. Zavoljet će te odmah. Kruh u prvoj kušnji, senzacija i spektakl u trećoj kušnji: sve što zemaljskom biću treba. Ajde, Sine, dokaži se i skoči. Lucifer će na sličan način kušati Krista i na križu: "Siđi bola'. Zašto se mučiš?" Isus je svjestan da njegovo djelo ne ovisi o mišljenju i prihvaćanju ljudi nego samo o nebeskom Ocu. Mi, ljudi, često smo skloni smatrati da uspjeh našeg života ovisi o tome koliko nas ljudi cijene, što o nama misle, govore i(li) pišu. Ali jedini naš pravi uspjeh jest poslušnost Božjem glasu u nama. Krist se ne obazire na najdublji i najoštriji izazov treće kušnje. Oduzima Luciferu snagu, nadvladava ga te Napasnik, poražen i iscrpljen, odlazi.
Ali Đavao vreba, piše Evanđelist, i drugom prilikom. Njegovo je da nam vreba petu, a naše da mu molitvom satiremo glavom. I svi sretni i zadovoljni. Osim njega, naravno.
Na koncu bih se vratio na pustinju. Pustinja je sinonim za pročišćavanje. Treba biti iskren. Nije lako čovjeku kad je sam. Samo u samoći svoje pustinje čovjek može pogledati u svoju nutrinu i bez ikakvih pretvaranja uvidjeti kakav je. Teško je zaista ostati sam s bezdanom čežnje u sebi, koji ipak vapi za puninom. Samo Onaj koji nas je stvorio može ispuniti naše praznine. Antoine de Saint-Exupéry u svojoj poznatoj knjizi "Mali princ" priča nam o svom susretu s Princem usred Sahare. Čovjek bi očekivao da će se ono na prvi pogled obično dijete prestrašiti pustinje. No, Mali princ nije ni umoran ni prestrašen. Njegov je jedini cilj vidjeti svari, ljude i životinje onakve kakve jesu. Pisac uz njega otkriva što je bitno u životu. Pustinja je idealna za takvo što. U pustinji se nema što očima vidjeti jer, kako kaže Mali princ, ono bitno skriveno je očima, ono bitno vidi se samo srcem.
Pustinja
Zašto me siliš, Gospodine, da idem kroz pustinju?
Mučim se u trnju.
Treba mi samo jedan znak od Tebe da se pustinja promijeni.
Da suhi pijesak,
da horizont,
da veliki, tihi vjetar,
ne bude više ništa strano ni slučajno,
nego široko carstvo kroz koje spoznajem Tebe.
Antoine de Saint-Exupéry
Luka navodi kako je Duh Sveti vodio Isusa pustinjom, u kojoj ga je dočekao Lucifer i po prvi put iskušao. Koji je uopće smisao kušnje? Kušnja je sredstvo pročišćenja. Ona nas uči poniznosti. Kušnja nam pokazuje kako nije dovoljno uzdati se u vlastite snage. Ona kreše našu samodopadnost i na teži nam način pokazuje važnost prisutnosti Božje Milosti u našim životima.
Imamo, dakle, tri kušnje. Idemo redom.
"Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom."
Isus je gladan. Uostalom, tko ne bi bio nakon 40 dana posta u pustinji? Zanimljivo je kako Lucifer udara na Kristov identitet: "Ako si Sin Božji…". Pokušava ga nagovoriti da svojom božanskom moći olakša svoje zemne brige. Isto kao što će ga kušati u Maslinskom vrtu. Ajde, Isuse, pretvori kamen u kruh. Neće nitko znati. Ajde, Isuse, odustani od Kalvarije. Neće ti nitko zamjeriti… Isus ne posustaje: "Ne živi čovjek samo o kruhu." Gospodin uspostavlja ravnotežu: želi naglasiti kako tjelesna hrana nije najvažnija. Ne prepušta dominaciju materijalnom tijelu nad vječnim duhom. Sažalivši se nad mnoštvom, Isus će zaista umnožiti kruh. Na koncu svog života, toliko će nas ljubiti da će se i sam pretvoriti u Kruh živi.
"Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje."
Druga kušnja je zanimljiva. Lucifer laže. Pripisuje sebi moć koju ne posjeduje. Hvali se onim što nije njegovo. On zna da se Isus rodio u siromaštvu i sad mu nudi sva bogatstva ovoga svijeta u zamjenu za "sitnicu". Ajde, Isuse, pokloni mi se. Budi poput mene. Čovjek zemnih očiju bi vjerojatno odmah prihvatio primamljivu ponudu Pakla. Pokloniti se Luciferu znači – postati kao on. Biti poput njega znači podvrgavati sebi ljude nasiljem, mržnjom, ratom, razaranjem i ubijanjem. Ajde, Isuse, imat ćeš sve. Stari Adam je pogriješio, novi Adam ne izdaje svoja načela: "Pisano je: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu i njemu jedinom služi!'" Kristu su na srcu pravi vjernici koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.
"Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: 'Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'"
"Ako si Sin Božji…" – Napasnik opet udara na Kristov identitet i pokušava ga izbaciti iz takta. Ali Isus je još uvijek postojan. Lucifer ide toliko daleko da čak citira Sveto pismo. Ej. Đavao u maniri najvještijih propovjednika sipa citate k'o iz rukava. Eto dokle je došlo… Treća kušnja je spektakl: ajde, zadivi ljude. Znaš da oni vole senzacije i zabave. Zavoljet će te odmah. Kruh u prvoj kušnji, senzacija i spektakl u trećoj kušnji: sve što zemaljskom biću treba. Ajde, Sine, dokaži se i skoči. Lucifer će na sličan način kušati Krista i na križu: "Siđi bola'. Zašto se mučiš?" Isus je svjestan da njegovo djelo ne ovisi o mišljenju i prihvaćanju ljudi nego samo o nebeskom Ocu. Mi, ljudi, često smo skloni smatrati da uspjeh našeg života ovisi o tome koliko nas ljudi cijene, što o nama misle, govore i(li) pišu. Ali jedini naš pravi uspjeh jest poslušnost Božjem glasu u nama. Krist se ne obazire na najdublji i najoštriji izazov treće kušnje. Oduzima Luciferu snagu, nadvladava ga te Napasnik, poražen i iscrpljen, odlazi.
Ali Đavao vreba, piše Evanđelist, i drugom prilikom. Njegovo je da nam vreba petu, a naše da mu molitvom satiremo glavom. I svi sretni i zadovoljni. Osim njega, naravno.
Na koncu bih se vratio na pustinju. Pustinja je sinonim za pročišćavanje. Treba biti iskren. Nije lako čovjeku kad je sam. Samo u samoći svoje pustinje čovjek može pogledati u svoju nutrinu i bez ikakvih pretvaranja uvidjeti kakav je. Teško je zaista ostati sam s bezdanom čežnje u sebi, koji ipak vapi za puninom. Samo Onaj koji nas je stvorio može ispuniti naše praznine. Antoine de Saint-Exupéry u svojoj poznatoj knjizi "Mali princ" priča nam o svom susretu s Princem usred Sahare. Čovjek bi očekivao da će se ono na prvi pogled obično dijete prestrašiti pustinje. No, Mali princ nije ni umoran ni prestrašen. Njegov je jedini cilj vidjeti svari, ljude i životinje onakve kakve jesu. Pisac uz njega otkriva što je bitno u životu. Pustinja je idealna za takvo što. U pustinji se nema što očima vidjeti jer, kako kaže Mali princ, ono bitno skriveno je očima, ono bitno vidi se samo srcem.
Pustinja
Zašto me siliš, Gospodine, da idem kroz pustinju?
Mučim se u trnju.
Treba mi samo jedan znak od Tebe da se pustinja promijeni.
Da suhi pijesak,
da horizont,
da veliki, tihi vjetar,
ne bude više ništa strano ni slučajno,
nego široko carstvo kroz koje spoznajem Tebe.
Antoine de Saint-Exupéry
