Cvjetnica ili Nedjelja Gospodinove muke uvodi nas u posljednji tjedan Isusova zemaljskog života. Pred nama je Veliki tjedan u kojem se na poseban način sjećamo Isusove osude, muke i smrti na križu.
U današnjem Evanđelju čitamo izvještaj muke evanđelista Mateja. Izvješća o Isusovoj muci i smrti nisu neutralna i objektivna kronika događanja nego odraz vjere prvih kršćana. Iako su izvješća o Isusovoj muci i smrti na križu više-manje ista kod sve četvorice evanđelista, Matej, za razliku od ostalih, još više naglašava Isusovu izdaju od strane vlastitog naroda i njegovo predanje rimskom okupatoru koji ga je na koncu i osudio na smrt. Matej se obračunava sa židovstvom svog vremena.
Prije same osude i smrti, Cvjetnica nam stavlja pred oči Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, u središte ondašnjeg političkog i religijskog života židovskog naroda. U ono je vrijeme, naime, svaki Židov bio obvezan jednom godišnje uzići u Jeruzalem i pokloniti se u Hramu. Velika je većina Židova to činila upravo za blagdan Pashe. Ovaj će grad pet dana kasnije potvrditi svoj loš glas: Jeruzalem koji ubija svoje proroke, grad koji ubija one koji su mu od Boga poslani.
Današnje je Matejevo evanđelje ili, kolokvijalno rečeno, Matejeva Muka – neiscrpan izvor promišljanja i meditacije. Kad sam otvorio Bibliju, našao sam se pred dilemom: razmišljati i pisati o nesretnom činu izdaje bivšeg apostola Jude, o Isusovoj pashi s dvanaestoricom; uživjeti se u Isusovu kušnju u Getsemaniju ili pak u mislima pratiti holivudsku akciju Isusova uhićenja i kontroverzna suđenja...
Bilo kako bilo, misli su mi okupirale dvije rečenice koje omeđuju ne samo Isusov životni vrhunac nego i život svakog ljudskog bića: „Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ i „Raspni ga!“ Između ovih dviju krajnosti prolazi ne samo Veliki tjedan koji slijedi nego i cijeli naš život. Trijumf i propast dolaze u paketu. Cvjetnica je dan koji nam pokazuje u potpunosti kakvi smo mi, ljudi, i kakav je naš život. Prevrtljivi. Oni koji su oduševljeno pri ulasku u Jeruzalem klicali Isusu kao kralju, kasnije su, puni bijesa i prezira, prijetili Pilatu: Mi nemamo kralja, osim cara! Raspni ga! Više nam ne odgovara. Ubij ga… Čak ga i njegovi apostoli Petar i Juda napuštaju. Jedan zbog straha, drugi zbog razočarenja.
Kad je Pilat, onaj politikom opterećeni Rimljanin, stupio pred svjetinu na svom osunčanom trijemu, s njegove desne strane stajao je Isus Krist, nevin i pravedan, onaj koji je došao dati svoj život da bismo živjeli. S lijeve strane stajao je zlobni razbojnik Baraba, čovjek koji je žario, palio i ubijao ljude diljem Judeje. Pilat je upitao razjarenu svjetinu da izaberu: „Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa?“ Da sam bio prisutan u Pilatovoj sudnici, što bih odgovorio? Opravdajući se hipotetskim kontekstom Pilatova pitanja, ne smijem izbjeći odgovor zato što je ovo njegovo na prvi pogled obično pitanje uvijek aktualno. Pilatova sudnica je moja savjest. Svakog dana, svakog trenutka... Pred moj sud stupa Isus kao istina, dobrota i pravednost. Uz njega ide i Baraba kao mana, nečistoća, laž. Kad sam god lažan, neiskren, dionik loših i nepoštenih djela i misli ili kad propuštam, što je u posljednje vrijeme česta bolest modernih kršćana, ukazati na grijeh, govorim na sav glas: Pilate, pusti mi Barabu! A izabrati Barabu znači – razapeti Krista.
