Na što nas poziva događaj Velikog četvrtka? "Isusove riječi i geste nisu prazne i bez značenja. Sve što Gospodin čini od nas zahtijeva odgovor..."
Primjer sam vam dao da i vi činite
kao što ja vama učinih. (Iv 13,15)
Ova rečenica nam otkriva jednu važnu poruku Velikog četvrtka. Isusove riječi i geste nisu prazne i bez značenja. Sve što Gospodin čini od nas zahtijeva odgovor. Osobito se taj zahtjev vidi u sceni pranja nogu. Pisac Četvrtog evanđelja ovom epizodom pojašnjava ulogu kršćana u odnosu jednih na druge i na svijet. Uloga pranja nogu, u domaćinstvu iz Isusovog vremena, vezana je uz roba. Ukoliko bi gost bio osobito važan, domaćin bi se opasao i oprao mu noge kako bi mu iskazao čast. I jedno i drugo nam otkriva ulogu kršćanina u odnosu na druge. Kršćanin je rob drugih ljudi. Uloga vjernika je služenje. Služenje koje ne traži plaće, ropsko služenje. S druge strane, onaj koji nasljeduje Krista svakom želi iskazati pažnju kao posebnom gostu. Što to znači za nas danas?
Trebamo li i mi prati noge ljudima oko sebe? Ne, onda bismo se grubo zadržali na razini simboličke geste. Nije danas običaj prati noge. Danas smo pozvani na osobit način služiti svima onima koji nas okružuju. Pozvani smo tako činiti jedni drugima. Muž je pozvan služiti svojoj ženi. Ona ne treba biti u poziciji njegovog roba, njegove spremačice i odgojiteljice djece dok on luta po kavanama. On je, kao Kristov, pozvan u svemu pomagati svoju ženu. Žena, kršćanka dužna je svome mužu slobodno pomoći da nosi teret obitelji. Ona mu treba biti oslonac i snaga. Ovdje ne želim govoriti o rodnim ulogama, kršćanima one bivaju sporedne (usp. Gal 3,28), jedino mjerilo je ljubav.
Ovo su samo neki svakodnevni primjeri. Njima želimo pokazati što znači zahtjev pranja nogu danas. On je nužno konkretan i usidren u stvarnosti. Kršćanstvo se od svojih početaka nalazilo u opasnosti gubljenja veze sa stvarnošću. Međutim, Crkva se od svojih početaka snažno protivila dualizmima i spiritualizmima koji su kršćanstvu oduzimali konkretnost ukorijenjenu u stvarnosti, u svijetu. Naša vjera jest utemeljena na obećanju Novog svijeta, ali on ne dolazi bez suradnje onih koji vjeruju. Crkva odbacuje gnosticizam koji odbacuje tijelo. Vjera nije tek pitanje spoznaje koja se ne tiče djelovanja. Ona nije umska akrobacija, ona je životno opredjeljenje koje se interesira za cijelog čovjeka, duh i tijelo. Krist se utjelovio da spasi čovjeka, ne samo dušu ili samo tijelo. Iako je u povijesti Crkve bilo hvalevrijednih mistika koji su u molitvi došli do sjedinjenja s Bogom, ni oni nisu uspjeli potpuno pobjeći od svijeta. Tisućljećima, sve do danas, kršćanstvu je prijetila opasnost od spiritualizacije koja zanemaruje svijet oko sebe i umišljeno govori „ja i moj Bog“. Takav pristup se može činiti ispravnim, ali on promašuje bit navještaja. Krist je uzeo tijelo da bi dotakao čovjeka u njegovoj čovječnosti. On nije ostao u sigurnosti nebesa, On se ispraznio od božanstva i približio se čovjeku. Zar bi oni koji ga nasljeduju trebali obrnuti taj put i pobjeći od svojih bližnjih? Krist je postao brat, a njegovi da budu stranci? Oni nisu od ovog svijeta, ali su tu za druge poput Učitelja.
Vratimo se Četvrtku. Koji je smisao euharistije? Ona nas čini jednim s Bogom po njegovom Sinu u Duhu. Znači li to da nam je najbolje poslije pričesti ostati u Crkvi i uživati u slasti tog sjedinjenja? Slijedimo li logiku gore napisanog, to bi bilo ne samo upitno, nego i promašeno. Euharistija nas uistinu čini jednim s Bogom, ali nas čini i jednim Tijelom s Crkvom. Ona izgrađuje zajednicu, liječi narušene međusobne odnose i stvara jedinstvo. Trebamo li onda ostati u Crkvi sa zajednicom i uživati u druženju s jednakima? Zar je Isus došao samo radi Izabranog naroda? Nije. Njegova se krv prolijeva za mnoge (usp. Mk 14,24). Ne za vas, nego za mnoge. Preneseno i doslovno, i krv kršćana se treba prolijevati za druge. Kao što se Isus razdjeljuje u kruhu, kršćani se trebaju razdavati za druge. Za one koji ih okružuju. Oni su poslani navijestiti evanđelje po svem svijetu (usp. Mt 28,19-20). Radosnu vijest! Vijest o zajedništvu ljudi s Bogom koje je spasenje. To se zajedništvo ima očitovati u ovom svijetu. Spasenje uključuje spasenje tijela. Stoga Kristovi nasljedovatelji služe bližnjima. Osobitu pažnju posvećuju svim onima koji su potrebiti. Oni hrane gladne, poje žedne, oslobađaju nepravedno zasužnjene. Euharistija se mora živjeti izvan Crkve. Ona izvan Crkve postaje djelotvorna u konkretnim djelima ljubavi.
Vratimo se Kristovom primjeru. Primjer nam je dao, da i mi tako činimo. Ovi dani nas na poseban način pozivaju da živimo svoj kršćanski poziv. Svaki od dana Trodnevlja promatramo u svjetlu Uskrsa i iz njega crpimo snagu. Pozvani smo ga živjeti u: obitelji, na poslu, na kavi, igralištu i gdje god se nalazili. Kao što je Krist prisutan u svakom komadiću kruha koji primamo, budimo i mi Kristova prisutnost u svijetu u kojem živimo. Svjesni svojih ograničenja koja će svoje ispunjenje pronaći u eshatološkoj Nadi koja je Isus Krist Gospodin naš i brat.
