Pred Vama je razmatranje teološke poruke Velikog četvrtka.
Bože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Ove su riječi preuzete iz Zborne molitve Mise Večere Gospodnje. One nam otkrivaju što se na današnji dan slavi na poseban način. Iako je ovaj dan prepun događaja i detalja na koje se možemo osvrnuti i dati vlastiti doprinos u promišljanju Pashalnog otajstva, ipak ćemo se zadržati samo na događajima vezanim uz Večeru Gospodnju. Kao što vidimo u Zbornoj molitvi danas slavimo Kristovu spremnost da pođe u smrt. Na koji način se očituje ta spremnost? Zavirimo malo u biblijske tekstove koji će nam otkriti malo više o tome. Navest ćemo ovdje četiri teksta ustanovljenja Euharistije. Svaki nudi svoju posebnost i neku razliku u odnosu na ostale. U tome i jest bogatstvo koje nam je dano.
Riječi o kruhu kod Marka (14, 22) i Mateja (26, 26) glase: »ovo je tijelo moje«, kod Pavla se kaže: »ovo je tijelo moje – za vas« (1Kor 11, 24), dok kod Luke čitamo: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (22, 19). Kod Luke i Pavla možemo pročitati u nastavku i zapovijed o ponavljanju: »Ovo činite meni na spomen«, dok kod Marka i Mateja toga nema. Kada govorimo o riječima o kaležu opet nailazimo na različite izvještaje. Kod Marka čitamo: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva« (14, 24); Matej još dodaje: »za mnoge… na otpuštenje grijeha« (26, 28). Prema Pavlu, Isus je s obzirom na to rekao: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god ga pijete, meni na spomen« (1Kor 11, 25). Luka formulira slično, ali s malim razlikama: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva« (22, 20). U ovom slučaju i kod Luke nedostaje zapovijed o ponavljanju.
Ako pobliže pogledamo dio u kojem se govori o kaležu primijetit ćemo razlike koje se odnose na sami subjekt u rečenicama. Kod Marka i Mateja subjekt je krv te se govori ovo je moja krv, dok kod Luke i Pavla stoji da je ova čaša novi Savez u mojoj krvi. Stvar je u tome da se polazi od različitih starozavjetnih pozadina. Jedni se oslanjanju na sklapanje saveza na Sinaju gdje je bila potreba krv životinje kojom se škropio narod kada je pristao na obdržavanje Zakona kojega mu je propisao Gospodin. Pavao i Luka se nadovezuju na sljedeći tekst: »Evo dolaze dani« - riječ je Jahvina - »kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez.« (Jr 31, 31) Taj novi savez koji će biti sklopljen s narodom bit će upisan u srca onih koji primaju taj savez. To je novost koju Isus donosi. Nakon Zakona upisanog na kamene ploče dolazi ljubav upisana trajno u srca ljudi. Riječi ustanovljenja ukazuju na berahu – veliku zahvalničku i blagoslovnu molitvu židovske predaje koja pripada i obredu Pashe i drugim blagovanjima. Isusov govor u riječima ustanovljenja donosi nam zahvalu za Božji dar kruha i vina te hvalospjev Bogu za taj isti dar. Kroz riječi ustanovljenja koje pripadaju molitvenom kontekstu možemo doći do toga da zahvala (eucharistia) postaje blagoslov i pretvorba.
Uz riječi ustanovljenja Isus koristi i dvije geste: lomljenje i dijeljenje. Lomljenje samo u sebi podrazumijeva dijeljenje. Kroz gestu lomljenja Isus omogućuje da svatko dobije dio od Njegove punine, a kroz dijeljenje stvara zajedništvo među onima koji primaju od te iste Njegove punine. Gesta davanja inače je pripadala ocu kuće u Izraelu prilikom blagovanja. Ova gesta davanja u Isusovoj Posljednjoj večeri zadobiva potpuno novu dubinu: on daje sama sebe. Božja dobrota podjeljuje sama sebe.
Kako je moguće da Isus sada daje samoga sebe? Zašto bi se on predavao u ruke ljudske i zamolio da čine ono što on čini njemu na spomen? Tu se ostvaruju one riječi: »Nitko mi ga [život] ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem« (Iv 10, 18). Iako će mu život biti oduzet tek kasnije na križu, on ga već sada polaže sam od sebe. Tu nasilnu smrt on preobražava u slobodan čin predanja sama sebe za druge i drugima. Nije to drugačije izrečeno ni u ranije spomenutoj Zbornoj molitvi koja veli: spreman da pođe u smrt predao [je] Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Samo ukoliko je bio spreman svoj život na križu položiti za sve nas i za naše grijehe mogao je onda učiniti to da nam samoga sebe ostavi pod prilikama kruha i vina te se i na taj način preda svima nama. Isto je to darivanje i jednako dijeljenje svima. Smrt na križu i lomljenje kruha jednaki su. Zahtijevaju jednaku ljubav i spremnost umrijeti za druge. To je ta žrtva novoga Saveza koja je bila potrebna. Trebalo je zamijeniti sve one krvne žrtve u Hramu koje su se prinosile. Sada ova euharistijska nekrvna žrtva zamjenjuje sve njih i Ocu je ugodnija od svih prije prinošenih. Ovo predanje kroz dar euharistije prije samog potpunog predanja na križu vrhunac je onoga što nam je Krist iza sebe ostavio – samoga sebe. Potpunog u prilikama Tijela i Krvi.
U svemu ovome važno je ne zanemariti činjenicu da se radi o djelu Presvetoga Trojstva. Cijelo otajstvo spasenja je djelo Oca, Sina i Duha Svetoga. Kroz ovo vazmeno trodnevlje ta trinitarna dimenzija nam je prikazana na najjasniji način. Dar euharistije prvenstveno je dar Oca po Sinu u Duhu Svetome. Na taj način se vrši cijeli događaj spasenja. Od samog utjelovljenja Kristova do uskrsnuća, a ako baš želimo biti i toliko široki onda možemo reći i od postanka svijeta do njegova konačnog dovršenja na koncu vremena. Zajedništvo vjernika koje se događa u euharistiji se događa upravo po Duhu Svetome koji čitavu Crkvu ujedinjuje u jedno. Na taj način zajednica je sabrana u Duhu Svetome po Kristu na slavu Boga Oca. Ako se pitamo na koji način i otkuda sad Duh Sveti u svemu ovome onda trebamo upraviti vlastiti pogled na križ otkuda se Duh Sveti izlijeva na sve stvoreno. Naravno, nećemo ići previše u širinu jer bi time otišli iz konteksta događaja današnjeg dana. Važno je shvatiti da je cjelokupno otajstvo Božje darovanosti nama kroz euharistiju zapravo darivanje Presvetog Trojstva. Bog Otac nam u svojoj dobroti daruje darove kruha i vina nad kojima i molimo molitvu u kojoj izgovaramo da rosa Duha Svetoga posveti te iste darove kako bi postali Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista. To se isto dogodilo i one noći kad je bio predan.
Promotrimo sada malo kontekst u kojem se sve ovo događa pa ćemo shvatiti i razlog zbog kojega se događa. Ivan nam ostavi zapisano: »Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.« (Iv 13, 1) Kaže se budući da je ljubio svoje. Tu nam se krije razlog zbog kojega Bog čini ovo što čini. Izražava nam svoju ljubav preko predanja vlastitoga Sina Jedinorođenca. Nema ljubavi bez boli i to ovdje vidimo na najsavršeniji način. Kolika je to bol bila kada Otac žrtvuje onog Nevinog poradi nas grješnih? No Bog ljubi – to je jedino važno. Pokazati čovjeku da je ljubljen unatoč svemu. Što dalje kaže Ivan? Do kraja ih je ljubio. Što to drugo označava nego da je ljubio toliko da više nije mogao? Ljubio je do kraja ljubavi, da više nije mogao. Čak se ta ljubav očituje i u ovom času koji je došao. To je čas velikog prelaska preko, preobrazbe. Ovaj čas koji je došao označava da je došlo vrijeme potpunog otkrivanja Boga čovjeku. Pod večerom koja čeka Učitelja i učenike pokazat će se Bog onakav kakav jest i darovati se za nas kako bi zauvijek ostao s nama.
Što nam je još donijela ova večer? Čitamo izvještaj o tome kako Isus pere noge, ali i kako im daje novu zapovijed ljubavi. Novost je to koja je do sada čovječanstvu bila nepoznata. Bog se u Isusu toliko ponizio da je postao ljubav koja služi i koja čisti one koji nisu čisti. Kroz to služenje u ljubavi ostavio nam je primjer da i mi jedni drugima činimo ono što je on njima učinio. Na što se to odnosi? Na praštanje i međusobnu ljubav. Bog je u svojoj ljubavi i primjeru pranja nogu pokazao što njegova ljubav čini – pere nas od svih naših grijeha i nečistoća. Tako i naša međusobna ljubav – koja treba biti jednaka onoj ljubavi kojom nas Krist ljubi – među nama ruši sve ono što nas udaljuje jedne od drugih. Dopušta da među nama bude prijateljstvo, a gdje je ljubav i prijateljstvo ondje je i Bog. Kristov poziv na ljubav očitovan je u novoj zapovijedi koja veli: »Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedni druge! Ako imadnete ljubavi jedni prema drugima, po tom će svi prepoznati da ste moji učenici.« (Iv 13, 34-35)
Sve je to samo uvod u ono što se ima dogoditi u sljedećim danima. Sada nam je ostavio sama sebe kao nebesku hranu i piće kako nikada ne bismo gladovali i kako nikada ne bismo žeđali. Ostavio nam je stol Euharistije na koji uvijek mogu doći oni koji to žele. Pozvao nas je na gozbu ljubavi, no samo je na nama hoćemo li se odazvati na njegov poziv ili ne.
Literatura kojojm se autor koristio:
RATZINGER, Joseph (Benedikt XVI.), Isus iz Nazareta, dio II. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Split, 2011.
von BALTHASAR, Hans Urs, Mysterium Pschale, Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja, Zagreb, 1993.
