U miru nerijetko zaboravimo na one koji su bili spremni uzeti breme u vrijeme kaosa i pogibli, a Isus takve stavlja na posebno mjesto kada kaže: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.”
Nedavna prošlost nam donosi svjedočanstvo pogibli, ono o čemu čovjek nakon drugoga svjetskoga rata nije mogao ni sanjati. Svi su strahovali zbog događanja, ponajviše oni najmanji, čak i oni jaki, a nisu bili izostavljeni niti oni poodmakle dobi… Bojazan je bila zbog stvarnosti u kojoj su se svi nalazili, ta stvarnost se sastojala od trešnje udaraca čizama, od zveketa pušaka, od zvukova sirena… Ono što čovjek u tim trenucima uvijek uvidi jesu slabost i posvemašnja pomućenost zbog straha koji se širi svakom jutarnjom maglom. Osobu prođe drhtavica cijelim bićem pri svakoj pomisli na ono što je vani, na ono što je ispred doma, no u tim tmurnim bojama, uz malo promišljanja, može poželjeti Pavlovu vjeru i prkositi mislima: “Što ćemo dakle reći na ovo? Ako je Bog za nas, tko će na nas?” (Rim 8,31). Uza sve to, od čovjeka se još traži ono možda najzahtjevnije, ono čega nam manjka i na dnevnoj bazi, a to su hrabrost i “luda” predanost.
Srećom, Bog nam u svako vrijeme šalje one koji znaju da domoljublje nije politička vrlina, nego ljubav prema domovini i naciji. U svijest im je urezana želja za domovinom koja postaje sinonimom za naciju. Baš takvo domoljublje je sveza između naroda i njegove nacionalnosti, narodnog duhovnog jedinstva i nade u bolje, mirnije i šarenije jutro. I baš takvi su oni koji, s većinom naših branitelja, mogu nakon bezbroj neprospavanih noći i utilitarističkog straha uskliknuti: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7).
Svakog čovjeka koji spremno izlazi na granice države i stvarnosti te koji ima evanđeoske vrijednosti, možemo u pravom smislu nazvati vojnikom, braniteljem koji je spreman pokleknuti i koji pomalo tone zbog obrane onoga što mu je od Boga dato, onoga što je uz puno muke kroz povijest gubio i vraćao. Upravo u takvu skupinu možemo svrstati većinu naših hrvatskih branitelja, odanih slugu naroda, jer vojnik je onaj koji vodi rat u strahu koji je zaogrnut hrabrošću. No nitko nije željan te borbe niti itko žudi za njom jer ipak je svakom draža litra znoja, nego litra krvi. Dakako, znamo da nam nije svako vrijeme isto, kako nam svjedoči Propovjednik koji kaže da postoji “vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.” (Prop 3,8)
Tim duhom prožeti i takvim slikama nadahnuti, 26. siječnja smo u zgradi Društva hrvatskih književnika na zagrebačkom Trgu Bana Jelačića prisustvovali predstavljanju neobične knjige, još neobičnijeg naslova. Djelo je to koje, prije svega, donosi ono što nam je često negdje u trajnoj amneziji i o čemu ni ne pomišljamo u svojoj svakodnevici. Zapravo, radi se o sadašnjim životima naših branitelja i generala, njihovim sjećanjima, neostvarenim snovima, njihovoj neosvojenoj pravdi i boli zbog marginaliziranosti i zaboravljenosti.
Publika je pred očima imala portret kojem ne fali počasti niti životnog iskustva. Svjedočili smo prikazu još specifičnije povijesti, a to je povijest generala koji je dio života, i to mladost kao najzdraviji dio života, dao za bližnjega srljajući u nepoznato. Pritom je i nakon rata dao još 15 godina života za domovinu - iza rešetaka.
No još ima onih koji uviđaju zaborav branitelja i ne zatvaraju oči pred krutom stvarnošću koja pod kojekakvim pritiscima govori o "zločincima". Dovoljna nam je bila rečenica nakladnika knjige koji je rekao da u zadnjih nekoliko desetljeća nije vidio toliki broj ljudi u dvorani za predstavljanje. Uz brojnu rodbinu, na predstavljanju knjige bili su nazočni i provincijal naše Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš, fra Šimun Šito Ćorić, nekolicina redovnika te brojni predstavnici novinarskih, humanitarnih i političkih krugova. Kroz listove koji progovaraju o teškim danima jednog od generala HVO-a, iz prve smo ruke upijali fragmente svjedočanstva koje nam je otvorilo nove panorame za istraživanje "male", ali jako važne hrvatske povijesti u haškoj svakodnevici. U tim redcima ne nedostaje ni Valentinovog odnosa s Bogom, o čemu progovara na par mjesta: "Da nisam iskusio Haag, vjerojatno nikada ne bih osjetio bogatstvo duha i Božjeg milosrđa kakvo sada osjećam“. General koji je u zatvorskoj ćeliji proveo vremenski period od 2004. do 2019. godine ipak zna da su mu i "vlasi na glavi sve izbrojene" (Mt 10, 30).
Riječ je o Valentinu Ćoriću, generalu koji je proizveo čak 1200 litara "božanskog pića" unutar tamnih zidina. Zanimljiv je i način kako je to sve radio, kako sam kaže: „pred nosom zatvorske straže“. Vino su proizvodili tajno, krijumčarili i skrivali od zaštitara. Knjiga pod nazivom In vino libertas sve nas je zapravo podsjetila na nama bližu stvarnost koja se dogodila 29. studenoga 2017. i osudu “šestorice”. No ta nas je stvarnost podsjetila i na slobodu koju je jedan narod mukotrpno zaradio.
Knjiga je to koja je “odležala sedam godina” zbog Valentinove osude i nemogućnosti objavljivanja i predstavljanja, no napokon je ugledala svjetlo dana, a autor je rekao kako se kroz pisanje povezivao s ljudima s kojima nije mogao biti. Pisanje je prožeto iskustvom koje dovodi do svijesti da i danas postoji dosta naših susjeda koji su svoje najbolje dane proveli u ratu, a svoje živote izložili kako prošlosti tako i budućnosti. Kao što to o ratu kaže Salvatore Quasimodo: "Rat prisiljava ljude da promijene svoje standarde, bez obzira na to je li njihova zemlja pobijedila ili izgubila." Svakako, radi se o zanimljivoj i dinamičnoj priči o “vinaru i generalu u zatvoru” koja je potiče na razmišljanje i sagledavanje našeg odnosa prema slobodnoj Hrvatskoj.
Ono što nam ovo predstavljanje može osvijestiti jest to da libertas jedne nacije, države, odnosno naroda, a kamoli libertas kojeg trenutno živimo, trebamo uvijek razbuđivati, ponajprije u sjećanju. Možda najsličnije onome “Sh'ma Israel” koji Izraelci svakodnevno izgovaraju, kako Bogu, tako i u svrhu buđenja svijesti cjelokupnog naroda. Ni mi ne smijemo niti možemo zaboravljati i marginalizirati one koje opisuje i Chesterton kada kaže: “Pravi vojnik se ne bori zato što mrzi ono što je ispred njega, već zato što voli ono što je iza njega.”
U miru nerijetko zaboravimo na one koji su bili spremni uzeti breme u vrijeme kaosa i pogibli, a Isus takve stavlja na posebno mjesto kada kaže: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Iv 15,13)
Oprostimo onima koji su na bilo koji način terorizirali i oduzimali prava našemu narodu, a ne zaboravimo one koji su, prema Isusovoj zapovijedi, svoga bližnjega i domovinu voljeli više od vlastitog života.
