“Ljudsko dostojanstvo temelji se na Slobodi, a Sloboda na ljudskom dostojanstvu. Jedno pretpostavlja drugo” - Rollo May
Pokušavajući razvrstati veliku hrpu nejasnoća, s nakanom da ih raspodijelimo, uglancamo, restauriramo i naposljetku se njima poslužimo, javila se želja za kompletiranjem. Naravno, pred takvim velikim poduhvatom vilica omlohavi i rastvori se koliko god može, dok zjenice krenu u ludu igru, odavajući očiglednu uznemirenost. Vjerujem da je i bilo tako, ali također se nadam da smo se riješili gomile međuljudskih nejasnoća u prošlom tekstu. Problem je još veći nakon što smo sve raščistili, jer poslije bjelodanog, nužno se nameće želja koja traga za odgovorom na pitanje: Što sad?
Mi kršćani bismo trebali imati šalabahter ugraviran na srcu na kojem piše: Majka Crkva. Majčica bez koje nemamo ni Boga za Oca, daje nam svo oružje za sigurnu borbu. Ne samo to, nego bismo uz bitke trebali, kao udovi Kristovi, osjećati toplinu koju nam svima daje, uvijek spremna na zagrljaj. No ona je mnogo šira nego što mislimo i osjećamo, i to u svemu. Da, u svemu, osim u jednoj maloj iznimci gdje je Crkva jasna i uskogrudna, a riječ je o uzvišenom pojmu koji nadmašuje svaki ideal, jer je Bog od njega satkao ljudska srca. To je apstrakcija koja sebe želi u akciji, stvarnost koja ne daje eliksir ako nije zaslužen hrabrošću, ona čije ime nakon borbe ljudi rado zaurlaju, ljepotica bez mane imenom Libertas.
Ali često ne znamo kako do tog ideala. Naravno, krivo podrazumijevamo da će on svakako doći i nakon toga budemo u kroničnom razočaranju, jer smo prinuđeni koračati miljama. Srećom, ima jasno vidljive atribute i može se realizirati u svakom kršćanskom životu, a na čelu je opečaćena ovim riječima: Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren.
Zanimljivo je kako nam je ovo blisko, kako uhu poznato, ali opet teško. Zašto? Jer je naizgled nedostižno imati veću razinu ljubavi, zbog koje smo prinuđeni gledati sve stvoreno kao sredstvo za slobodu, čak i bližnje, roditelje, braću, sestre, prijatelje… Da, čudno, ali jedina borba u kojoj smijemo biti sebični je ona za Kraljevstvo nebesko. Sloboda od nas ne traži samo da promatramo sve kroz naočale išarane ljubavlju, nego čini divovski korak dalje: Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredijeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno (Duhovne vježbe, sv. Ignacije). Ovdje je naravna crta davno preskočena i ponuđena nam je radikalnost koju Bog traži.
U trenucima razmišljanja o ovom, najednom nam bude obasjana Isusova slika koja se nalazi negdje u potkrovlju mozga. No, zbog zraka koje ne dopiru dotle, ipak ne vidimo jasno boje. Tako, gledajući nejasne obrise lica na toj slici, pomislimo da je Isus gledao drugačije na Libertas (usp. Lk 9,19). Onaj od koga se očekivala samo blagost, u slučaju njene ugroženosti, sve je napore ulagao da Sloboda bude obranjena (usp. Mt 21,12-13). Naročito onda kada ju Petar gledao očima svijeta i rekao mu: Učitelju, ne smije se tebi to dogoditi, a Isus se, vjerojatno se prisjetivši Sotonine napasti u pustinji, stresao i ponovno se prepao za sigurnost Slobode, pa Petru odbrusio: Odlazi od mene, Sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (usp. Mt 16,22-23)
Stoga ne smijemo ni pomisliti Isusa okititi etiketama koje olako nabacujemo kroz naša prepobožna promišljanja o njegovom odnosu s učenicima. Tu sliku nam razbija u trenutku kada se većina zgrozila na njegov uvjet da će samo oni koji žvaču njegovo tijelo i piju krv imati život vječni. Baš tada je pokazao svoju ljubav prema istinitima. Pokazao je, jer ga je većina napustila, a on se ovoj maloj grupi koja ga zbunjeno gleda okreće i govori: Hoćete li i vi otići? (usp. Iv 6,53.60.68)
U želji da imamo tako bogodostatan stav, trebamo se napojiti vodom iz božanskih izvora. Ali to nije voda ugodna nožicama ili potočić poželjan okicama. To je voda koja nas pere, a prate je bol i strah i sastavljena je od dva elementa: samoće i usamljenosti. Isus i svetom Pavlu duhom sličan Franjo Ksaverski osjećali su tu samoću i usamljenost. Svaki dan života tog misionara bio je satkan od koljena koja su klečala ili stopala koja su hodila. Lisac koji je u Kristov brlog utjerao preko 40.000 pogana, priznao je da je to uspio samo darom zrcaljenja neopredijeljenosti i bogodostatnosti iz njega. Tu ispunjenost božanskim sjajem revnosti iščitavamo u sljedećoj molitvi:
O Isuse moj, volim te srcem svim!
Rad raja ne ljubim te tvog,
Ni od stra’ ognja paklenog,
Ni rad probitka ikakvog.
Već ljubim te ko mene ti
I vijekom ću te ljubiti
Tek što si Kraljem srca mog,
Tek stoga, što si višnji Bog!
Ovo ima prizvuk pobožne apstrakcije koja je daleko od stvarnosti. Ali u Božjim očima, davno prije Ksaverskog, zasjao je izabrani mladić koji je u srcu nosio zazive slične ovima. Pred klinca je bačena velika kutija puna poklona. U svakom se krila slatkoća koja obećava užitak. No on, kralj Salomon, samo je pao na koljena i jecao Gospodinu: Ali ja sam mlad i ne znam ni odlaziti ni dolaziti. Tvoj sluga stoji posred tvoga naroda koji si izabrao. Podaj, dakle, svome sluzi srce koje sluša, da može suditi tvome narodu i razlikovati dobro od zla, na što mu je Stvoritelj zadivljen odgovorio: Evo, činim kako si rekao: dajem ti mudro i pronicavo srce tako da nitko prije tebe nije bio tebi sličan niti će takvoga biti poslije tebe. A uz to ti dajem i ono što nisi tražio: i bogatstvo, i slavu, tako da neće biti tebi sličnoga među kraljevima svega tvoga vijeka (usp. 1Kr 3,7-13). Promatranje ovakvih želja uzdiže duh daleko od svega zemaljskog, čak i do manične potrage za oslobođenjem od svega što trune.
Što učiniti nakon ovih bogodostatnih velikana, slobodnih i od ljudi i od svega ljudskog? Ništa osim nasloniti glavu na dlan i diviti im se. Ali ovakvi stavovi, temeljeni na Slobodi, traže se od svakog, bez iznimke. Važno je, zapravo, ono što sebi imaš iskreno priopćiti, odnosno, odgovoriti kako „ti“ gledaš na to što uopće imaš pravo izabrati Libertas? Smatraš li da se podrazumijeva sve što je Bogom dano? Strahuješ li da će te bogatstvo Slobode osiromašiti zbog svoje cijene?
Dakle, tvoje biće mora prigrliti Libertas kako bi bilo spremno da se svaki dan odupre egoističnom „neću“ i pohlepnom „hoću“, tj. da, poput Salomona, u svakom trenutku može razlučiti između bogodostatnosti i umiruće nedostatnosti:
Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?
Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? NEĆU!
Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?
Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!
Zvonimir Golob
