U tišini uzvišice, gdje se sudaraju svjetovi, susret uvijek donese neizvjesnost i uzbuđenje... Otkrijte tajne koje se kriju iza tih prašnjavih haljina i pogledajte kako se privatni svijet formira iz jednog razgovora!
Dok razgovarahu, najednom u daljini spaziše čovjeka na konju kako galopiraše u njihovom pravcu. Vidješe kako se zaustavi, valjda da bi čovjeka koji se zadesi ispred doma upitao za odredište, a on mu odmah pokaza ka uzvišici na kojoj bijahu oni. Kako se približavaše, oni primijetiše da to bijaše stasiti muškarac, odjeven u ljubičastu togu, koja bijaše ukrašena bogato izvezenim zlatnim nitima. Oko pasa bijaše opasan vojnim pojasom, o kojem visi sjajan bodež u kojem se zrcališe zrake užarenog sunca. Iza ispršenih leđa vioriše se purpurni paludamentum — vojni plašt zakopčan na desnom ramenu, koji odražavaše svu moć koja jahaše na crnom pastuhu. Stigavši do uzvišice, poče se uspinjati, a Epiktet i Seneka, ugledavši ga izbližega, odmah se pokloniše, dok Isus ostade sjediti na prostirci. Sišavši s konja, potapša ih, a Isusu se iskreno nasmija i klimnu glavom, nakon čega skide paludamentum, bacivši ga konju preko sedla.
Epiktet: Germanicus! Srce mi se raduje što te imam priliku ponovno vidjeti!
Seneka: Ave, Imperator!
Marcus: Salve, prijatelji! Dopustite mi da vas pozdravim zagrljajem... Napokon sam, bar nakratko, pobjegao na sigurno od laskavih misli i trulih želja kojima me sve više darivaju na dvoru. Isplatilo se prevaliti ovoliko milja, naročito kada vidim da smo ponovno zajedno. Ave, Isuse, ne mogu sakriti uzbuđenje zbog ovog susreta! Oprostit ćeš mi, ali već imam neželjeno formiranu sliku u glavi. Naravno, sve to zbog ljudi preko kojih sam te usput tražio. Ispričali su mi previše toga…
Isus: Mir s tobom, brate! Vidim da ti znoj ne prestaje izvirati iz čela. Evo ti moja prostirka, sjedi, noge će ti biti zahvalne. Epiktete, molim te, možeš li mu dodati vodu? Tu je u torbi na kamenu!
Epiktet: Izvoli, samo pripazi, neobičnog je oblika, lako isklizne iz ruke. Marcuse, a ovo što pričamo će ti se svidjeti. Usred rasprave smo, a tvoj britak um neće biti na odmet…
Marcus: Ah da… To mi je nedostajalo cijelo ovo vrijeme. Nutrina u meni je pomalo tužno jecala, jer je navikla biti radosna zbog duše koju bojim koloritom uzvišenih misli. Znam da od vas mogu dobiti određen spektar, jer sam spreman i svoj dati vama.
Ne, ne morate me tako gledati. Svjestan sam da ne govorim kao ste navikli. Ali ovo moram izustiti… Uz Božje davanje mira, koje proizlazi isključivo iz nutrine, nužno je biti i uz takve kao što ste vi, zbog kojih mogu u potpunosti biti ono što trebam biti. Zašto? Jer sam s vama uvijek uplovljavao u nove luke, a svaka iduća bila je bolja od prošle.
Isus: Uistinu, skrivate zanimljiva srca u škrinjama vaših nutrina. Blago onima poput vas: takvi nalaze jer traže, otvaraju jer kucaju! Zahvaljujući vašim poučljivim očima, i tijela su vam čista. Nastojte se i dalje izbjeljivati, jer za tim traga svako biće, a da često ni samo ne zna. To je čišćenje nutrine, zbog koje je i vanjština primorana postati sjajna.
Seneka: Isuse, hvala ti na tome, ali nisi odgovorio Epiktetu na pitanje o bogatstvu i hedonizmu.
Isus: Ah, da... Što mogu reći osim da je pohlepa duboka provalija koju sami sebi kopaju oni koji se svojevoljno okreću od staza Kraljevstva nebeskog. Što dublje kopaju, sve više upadaju među nametnike koji nagrizaju blago u njihovim kesama. Mnogi od mene odlaze jer im uši krvare zbog uputa za savršen život. Ljudi takvih stavova bacaju križ, koji ih zamahom još jače lupi po glavi. Upamtite, nitko ne može služiti dvojici gospodara! Pa što koristi čovjeku ako stekne sav svijet, a duši svojoj naudi?
Marcus: Zadivljujuće, Isuse! Takvo što još nisam čuo kod Rustika, a ni od Cicerona. To što govoriš guši propadljivost svijeta, zbog bogatstva koje izvire iz tvojih riječi. Ja također mislim da je dovoljno osvrnuti se oko sebe i pogledati: toliko bogatstvo Božjeg davanja, u kojem svako stvorenje bespogovorno i gotovo neprestano radi ono zbog čega je tu gdje je. Ne razumijem zašto imamo potrebu žaliti se što radimo ono za što smo stvoreni. Shvaćam kako je najprije udovoljavanje Bogu preduvjet da budemo zadovoljni, a to traži prizeman duh.
Seneka: Možda da objas… Oh, oprosti, Marcuse. Jesi li htio još nešto dodati?
Marcus: Ne. Zar za mene, šutljivog, nije puno i ovo što sam do sada ispričao?
Seneka: Sad se možeš opustiti, okružen si ušima koje miluje tvoja riječ. Onda, Isuse, možeš li pobliže objasniti Ljubav prema bližnjemu o kojoj si govorio?
Isus: Rado… Svaka ljubav treba izvirati iz istinske Ljubavi. Oni koji idu mojim stopama bi se trebali prepoznavati po ljubavi koju gaje međusobno. Moj Otac je Ljubav i ako se ne izlažete tim zrakama, nemate života u sebi. Bez toga, ne možete biti potpuni. Ali najvažnija je stvar da nastojite ljubiti radi Ljubavi. Govorio sam svojim učenicima, govorim i vama: Ako ljubite one koji vas ljube, koja vam je nagrada? I ako se dobro gledate samo s onima od kojih imate koristi, nužno odbijate milost Božju!
Marcus: Znači da zbog toga ljubav prema drugima treba biti bez obzira na njihove greške. Nastojim tako gledati, jer svi smo dio iste košnice, a uz takvu svijest, učeći se ljubiti, učimo i živjeti. Problem je kad Ljubav postane onečišćena i gleda samo na ishod. Stoga smatram da je altruizam put u Slobodu, jer onaj koji ne ljubi ne može biti slobodan.
Epiktet: Mislim da ste, prije svega ovog što ste naveli, zaboravili naglasiti nešto drugo, a to je da je ljubav prema ljudima nešto što se podrazumijeva, nešto sasvim prirodno. Ja to gledam kao obavezu. Međutim, ljudi se izgube razmišljajući o odnosima koji ih se ne tiču i uz to su često robovi svojih strasti. Takvi teško postaju svjesni da se susreću s ljudima koji su u stalnom procesu učenja, baš kao i oni sami.
Marcus: Isuse, Ciceron na jednom mjestu kaže da u pravednosti leži osnova svih vrlina, jer se temelji na razumu. Kako se po tebi najlakše realizira pravednost među ljudima?
Isus: Vi stoici ste strpali sav zakon u razum. To je pravednost koja može postati bliska onima koji često ugrožavaju živote najmanjih. Znajte da je osobni odnos prema Božjem zakonu iznad svakog ljudskog argumenta. Kako da vam to predočim, kada ne znate da trebate tražiti Kraljevstvo nebesko, a ne mir na trusnim područjima, od kojih je, kako i sami vidite, sazdana Zemlja? Za takvu promjenu trebate zaroniti duboko u srce, a to može samo onaj kojemu je dano. I još… ne smijete suditi po vanjštini, jer nitko nije istinski dobar, doli Bog jedini! Trebate se zagledati u srca! Da pojednostavim, budite savršeni kao Otac moj nebeski!
Epiktet: Misliš li da je pravednost sposobnost stavljanja sebe u tuđu poziciju i razumijevanja njihovih potreba?
Isus: Da, pravednost na ovoj zemlji se može utjeloviti jedino kroz odnos s bližnjim. Uzmimo ovako: kako ti reagiraš kada netko obezvrijedi tvoje dostojanstvo uvrijedivši te na neki način?
Epiktet: Iskreno govoreći, nitko me ne može povrijediti bez moje suglasnosti. Pa i nije važno što mi se događa, nego kako reagiram na to što mi se događa.
Isus: Ispravno misliš. Ipak, budite otvorenih očiju, jer pravda koja postoji radi same sebe uvijek škodi čovjeku. Nitko od vas ne želi, čak i kad pogriješi, biti oštećen ili omalovažavan. Upamtite ovo pravilo: Kao što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima. U tome je sva pravednost!
Seneka: Ja sve te međuljudske uvrede vidim kao dječje igre između onih koji bildaju ego. Zašto to ne riješiti osvetom? A osveta se počini ovim potezom: da ne budem kao onaj koji je nanio ozljedu. Kada se netko suočava s uvredama, nije on taj koji je povrijeđen, već samo njegovo mišljenje koje je stalno usmjereno samome sebi. Takve okolnosti egoisti ne mogu kontrolirati, zbog toga i jesu uvrijeđeni.
Isus: Kako onda, po tebi, treba reagirati?
Seneka: Nikako, jer ako čovjek posjeduje velik um, on ostaje miran, uvrede ga ne dotiču. Potpora uvredama dolazi iznutra, a ne izvana.
Marcus: Kada već Seneka sve ovo spominje, koje mjesto imaju emocije u moralnom životu?
Isus: Zašto čovjek treba skrivati suze? Za koga ih skuplja i što mu može učiniti onaj koji ih uoči? Bezbroj puta sam se sažalio nad onima koje mi je Otac predao. Koliko li sam često vidio klecava koljena koja drhte pod ovozemaljskim. Pitam te: može li milosrđe u čovjeku biti usamljeno ili treba emocionalni potporanj? Samo treba bdjeti nad njima i nikako ne živjeti po njima. Takav je život nalik listu koji vjetar otpuhuje - sad tamo, sad amo. Takvi sebe onesposobljavaju za sve što im Otac moj daje i nudi.
Marcus: Dobro, ali zar nismo stvoreni da budemo stijene, a ne blatnjave kugle? U biti, još više od toga... Mislim da trebamo biti rt u koji udaraju valovi, a mi ostajemo nepomični, dok se podivljalo more smiruje. S druge pak strane, trebamo biti velikodušni, puštajući na njega sve, čak i one koji nas vrijeđaju svojom slabošću, jer su najčešće i sami povrijeđeni. Ako gledamo tako, onda postajemo dijelovi svijeta koji su prepuni suosjećanja. Zapravo, treba suosjećati, ali osjećati je... Na primjer, nikad nisam bio rob tuge. Ona nije stvarnost, već iluzija koju um hrani. Treba je pustiti da luta. Ovako ću vam iskreno reći: meni je dano da u svakom trenutku promijenim svoje misli, a samim tim i svoja osjećanja. Ja cijenim život ispunjen Božjim darovima i ne želim ga skraćivati i trošiti na emocije. Samo pomislite koliki gube vrijeme na uzrujanosti i tugu...
Isus: Evo učenika, idu prema nama… Dok vas imam tu, trebam vam saopćiti da je Otac u vas posadio klice svojih nauma. Taj most, koji gradite između svoje nutrine i Kraljevstva nebeskog koje vam naviještam, napravljen je od čvrste užadi. Toliko sam radostan što su na mjestima kuda hodite pripravljeni uvjeti za širenje onoga što će snagom Ljubavi zatresti cijeli svijet. Jasno mi je da ste donekle svjesni svoje slabosti, ali ne bojte je se priznati sebi. Da, sebi, ali nikako Lordu ovoga svijeta, koji hoće proždrijeti vaše ideje koje osnažuju ljudska srca i tove ih ljubavlju dok ne prispije poruka Evanđelja! Prigrlite ovo što sam vam govorio i imat ćete Život u sebi. Njegujte ovo što vam naviještam i vaša imena će biti upisana s prorocima koji su mi, nalik vama, pripravljali put. Usudite se biti moji i učinit ću vas ribarima ljudi!
Učenici se upravo vratiše s polja, prašnjavih haljina i okrvavljenih laktova, kad se najednom skameniše… Svaki, upirući glavom u cara, uplašenih izraza lica uputi pogled Isusu da ga i on pogleda. Prestrašeni stajahu udaljeni iza carevih leđa, dok Petar, također prestrašen, stajaše iza Isusa. No, Isus, ignorirajući to, očima ispunjenim ljubavlju, pogledavši najprije Epikteta, zatim i ostalu dvojicu, zahvali na susretu kojim ga istinski obradovaše. Marcus, osjetivši njihovu bojazan, usta i pozdravivši svakog od učenika, zamoli ih da se približe. Nasmiješivši se, Isus zamoli Andriju da iznese preostale kruhove i ribe. U međuvremenu, Toma pripravi prostirke. Andrija, vrativši se s objedom, nakon nekoliko trenutaka sjede. Kada i ostali sjedoše, Isus usta i pomoli se Ocu te blagoslovi jelo koje su svi zajedno blagovali.
