PUSTO SRCE POPUCALIH KAPILARA

No, prije svega, za božansku vodu punu božanskih minerala moramo pronaći prostran put od usta do srca, ukoliko želimo da nam ispuni cijelo tijelo, jer samo na taj način srce vodu pretvara u božanska krvna zrnca koja daju život svim organima.

Lk 3, 1-6

Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:

»Glas viče u pustinji:

’Pripravite put Gospodinu,

poravnite mu staze!

Svaka dolina neka se ispuni,

svaka gora i brežuljak neka se slegne!

Što je krivudavo, neka se izravna,

a hrapavi putovi neka se izglade!

I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«

        Kada bacimo pogled na ono što Majka Crkva smatra važnim na utabanoj stazi prema Božiću, za koju nerijetko, pod pritiskom svijeta, smatramo da treba biti nabijena stalnom radošću, blještavim zanosom, popraćena pjesmicama, lampicama i nauljenim fritulama, ostanemo iznenađeni uvidjevši da se ono što Crkva nudi ne uklapa u sliku ove komercijalne „radosti“. Ona nas, preko sv. Ivana, vodi do mjesta koje je nogama vrelo, organizmu odbojno i razumu nepoželjno, a nazivamo ga pustinjom. Razmišljajući o liturgijskoj godini s razlogom se zapitamo: Zar je Crkva pesimistična institucija koja vjernike uporno bombardira svim onim mrskim svijetu - gladovanjima, turobnim šutnjama, dosadnim molitvama…?

        Za otkrivanje značenja tog godišnjeg ciklusa potrebno je od Gospodina izmoliti leće misticizma, uz koje je dobro imati svjedočanstvo pojedinaca rane Crkve, poput velikog Origena. On iskustveno tvrdi da je, na prvu, u pustinji uzalud gubiti glasnice vičući, jer tamo nas nema tko čuti osim podzemnih parazita. No ako se u toj pustoši posavjetujemo sa strpljivošću, dočekavši hladne pustinjske večeri, možemo vidjeti svjetlost, pa makar se radilo o tinjanju male svijeće. Taj maleni plamen počet će nam stvarati nemir zbog želje za otkrivanjem izvora dalekih bljeskova. Ali ako, čak i ako u pustinjskoj pokori, popraćenom glađu, žeđu i turobnim odricanjima, došepamo do izvora svjetlosti, možemo od krute pustoši biti dovedeni pred Božju rijeku koja u slici Jordana teče silnom snagom, ispunjavajući dio pustoši vodom koja se probija zbog oproštenja naših grijeha.

        No, prije svega, za božansku vodu punu božanskih minerala moramo pronaći prostran put od usta do srca, ukoliko želimo da nam ispuni cijelo tijelo, jer samo na taj način srce vodu pretvara u božanska krvna zrnca koja daju život svim organima. Takvo srce, koje neprestano pumpa vodu života, daje mogućnost cijelom biću da se pomiri sa zasluženom srdžbom Božjom, koju olako zaboravimo zbog komercijalnog blještavila. Pod takvim okolnostima je neizbježno zaboraviti da je Božja srdžba voljna rado zaboraviti grijehe ondje gdje se zbog vode donose plodovi dostojni pokajanja. To pokajanje se može realizirati samo u krštenju srca nabujalom rijekom jordanskom, što će i u ostalim organima donijeti plodove tek kada žile formiramo od niti mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, nježnosti i uporne uzdržljivosti. Na kraju čitave ove drame unutar bića, organi koji su bili zasuti vrelim pijeskom praznine, mogu uživati u pročišćenju krštenjem vodenim jordanskim brzacem, koji daje mogućnost srcu da pumpa božanska krvna zrnca, sve dok, zbog navale vrele vode, ne eruptira pod dodirom vrelog Otkupiteljevog Nektara.