Mogli bismo čak pretpostaviti da je Petrova žena bila na drugoj lađi dok je on s Isusom lovio ribu. Također i to da ona uopće nije ni znala koje talente njezin muž posjeduje, a imao ih je mnoštvo. Samo je bilo potrebno da Petar kratko, nasamo zaplovi s Isusom. Zapravo je upitno jesu li se uopće poznavali.
Lk 5,1-11
U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Ovo razmatranje valjalo bi započeti Sokratovom rečenicom da se svakako treba oženiti; jer ako dobiješ dobrog partnera, bit ćeš sretan, a ako dobiješ lošeg, postat ćeš filozof. Sokrat svakako misli na filozofa koji ljubi mudrost, a ona se očituje u svetom djelovanju, tj. stožernim krepostima. Na taj razumski način može se promatrati ovonedjeljno Evanđelje, možda prvenstveno kroz prizmu drevnih mislioca koji su razumskim zaključcima, prožetim Božjim Duhom mudrosti, došli do izvanrednih, za nas danas vrijednih zaključaka. Možemo se i trebamo poslužiti njima jer Crkva u ovu petu nedjelju kroz godinu obilježava Svjetski dan braka, koji je temelj Crkve, ali i društva.
Ta plovidba bračnim vodama može se nazrijeti i kod Isusa, koji želi ući u jednu od tih lađa kako bi Šimuna Petra odmaknuo od ovozemaljskog i propadljivog, a dao mu perspektivu za naviještanje vječnog i nebeskog. Vodeći ga u tu avanturu, zamoli Petra da otplove u malo dublji dio jezera, što Petru djeluje nelogično zbog njegova uzaludnog (samostalnog) truda. No, to je za Petra bio neobičan blagoslov i početak prihvaćanja nesigurne ljubavi — one koja, kako kaže Shakespeare, ne gleda očima, već umom.
Događaji i odnosi na Petrovoj lađi, koja u ovom kontekstu može simbolizirati jednog od dvaju supružnika koji je povjerovao i prihvatio avanturu nelogičnosti, predočavaju kako se vjera na jednostavan način oplodila. Ali ne samo to, nego je uvjerila i onog supružnika na drugoj lađi. Samim time i ta druga lađa, koja je bila prazna i kojom se zbog nevjere mogao poigravati svaki vjetar, bila je plodonosnom vjerom jednog supružnika napunjena gotovo do potonuća. To je bilo teško vađenje mreža zbog kojih je ta druga lađa postala stabilna, baš kao što su teški brodovi najstabilniji, bez obzira na nepogode. Ovdje je očit obostrani profit temeljen na vjeri jednog supružnika, zbog koje su obje lađe postale pune.
Kroz ove evanđeoske slike može se reći da uzajamni rad u braku nije utjelovljenje pustih zajedničkih želja, nego usavršavanje vlastitog karaktera, koji se jača kod svakog pojedinca. Tako Sokrat nije smatrao brak plesnim podijem na kojem supružnici trebaju uskladiti korake kako bi uživali u plesu, već prvenstveno vježbalištem. U tom vježbalištu ne treba jedan supružnik (što je dugo bila žena) krotko pokoravati niti slijepo slušati, nego supružnici trebaju jedno drugo jačati, jer samo to međusobno usavršavanje može ih učiniti snažnijima. Tim nadograđivanjem bit će spremni na svaki idući ulov koji im Gospodin providi.
Treba naglasiti da se to jačanje supružnika događa prvenstveno kroz svađe, nesporazume i ostale svakodnevne bračne probleme, koji, ako se na njih gleda kao na vježbe, pojedinca čine jačim. Dakako, valja shvatiti da svaki supružnik na toj teškoj i sporoj lađi punoj plodova treba veslati samostalno kako bi se održali sklad i pravac plovidbe. Prvenstveno zato što bi, ako bi veslala samo jedna strana, plovili ukrivo, a još gore — ako bi se jedan veslač potpuno oslonio na veslanje drugoga, ostali bi na mjestu, vrteći se u krug.
Taj odnos, koji ne treba biti, kako mnogi krivo shvaćaju, samodostatan, nego u zajedništvu samostalan, najbolje opisuje Khalil Gibran kada piše supružnicima:
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more među obalama vaših duša.
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome.
Jasno je da samo kroz samostalnost orijentiranu prema većem Dobru - a to Dobro je Bog koji daje tu ljubav, supružnik može voljeti onoga koji mu je posuđen kao sredstvo posvećivanja Bogu. Nikako se ne može tvrditi da je riječ o zasebnim otocima, jer se ljubav, kako kaže Aristotel, sastoji od jedne duše koja nastanjuje dva tijela. U ovoj Aristotelovoj rečenici može se razmatrati kako je ono što Crkva naučava po Božjem zakonu utkano u svakog čovjeka koji traga za Istinom, tj. za zrelim i potpunim odnosom.
Na toj liniji bio je i stoički filozof Muzonije Ruf, čija je svakodnevica bila prožeta dubokim razmišljanjima popraćenim moralno-asketskim vježbama. Već u prvom stoljeću, prije nego što je postojao bilo kakav crkveni dokument o braku, došao je do izvanrednih zaključaka, smatrajući da u braku mora postojati potpuno druženje; briga muža i žene jedno za drugo, u zdravlju, bolesti i u svakom trenutku, jer su u brak ušli iz tog razloga, kao i da proizvedu potomstvo. Kada je takva briga jedno za drugo savršena, a bračni par je pruža jedno drugome, i svaki nastoji krepostima nadmašiti drugoga, onda je to brak kakav treba biti i zaslužuje ugled, jer je to plemenita zajednica. Ali kada jedan partner gleda samo svoje interese, a zanemaruje interese drugoga, ili je tako nastrojen da živi u istoj kući, a misli na ono što je izvan nje i ne želi se povlačiti sa svojim partnerom niti surađivati, tada je zajednica neizbježno uništena. Iako žive zajedno, njihovi zajednički interesi loše prolaze ili se konačno razvode jedno od drugoga, ili nastavljaju život koji je još gori od usamljenosti.
Naposljetku, Gospodin traži od supružnika da se vrate na kopno i krenu za Njim, jer ulove koje su zajednički stekli trebaju iskoristiti kao snagu i povjerenje u Njega. Gospodin ih želi plodonosne tamo gdje su Mu potrebni, a to je kopno. Prije svega, može na njih računati jer su ojačani mnogovrsnim vježbama; izvlačenjem mreža, veslanjem i sukobima, zbog kojih mogu svojim primjerom oploditi ono što su proživljavali na nemirnim vodama uzajamnih odnosa. Jer ljubav je, ako je vjerna i postojana, uvijek dinamična i po riječima svetog Augustina ona koja uvijek traži, koja kuca, koja nalazi i koja je vjerna onome što nalazi.
