Promatrajući taj suodnos „ja-ti“, možemo shvatiti temelj svega. On se sastoji u doživljaju osobe kao cjelovitog i potpunog, Bogom danog subjekta, koji je nužan za obostrani i autentični dijalog ljubavi.
“Onaj koji ne može živjeti među ljudima, ili nema potrebe za to jer je sam
sebi dovoljan, ili je zvijer ili bog.” (Aristotel)
Sve više uviđamo napredak i skakutanje iz novog u još novije. Promijenjene okolnosti tjeraju mnoge, naročito one koji su se odvažili na bliže promatranje Isusa, kao i one koji posvećuju svoje duše u obiteljima, na demoniziranje svega što im oko promotri. Prividna nesigurnost se tješi i potporu pronalazi u međuljudskim teatralnostima koje se sve češće prodaju pod “zajedništvo”. Takva prinosnica pred Bogom je nepostojeća, jer je činjenica da Isus traži one koji su sabrani zbog njega, govoreći o zajedništvu zbog njegova imena (usp. Mt 18,20), a ne da bijegom od „ja“ tražimo utočište u obmani takozvanog „mi“.
No zajedništvo samo po sebi nije problem, dapače, Pavao ga uspoređuje s tijelom, govoreći kako su mnogi udovi jedno tijelo (usp. 1Kor 12,20), ali opet tvrdi da su ti udovi, kao i kod čovjeka, stvoreni radi glave, a da je glava Krist (usp. Kol 1,18). Pavao je jako oprezan kada naglašava da smo pojedinačni udovi (usp. 1Kor 12,27). Sve češće susrećemo kolektivizam koji se u svijetu lažno predstavlja kao borac za slobodu i gorući neprijatelj individualizma. Takva obmana često eutanazira individuu koju je Bog stvorio kao takvu. Zbog zagledanosti u čovjeka koji je otvoren Božjim zahvatima nad njegovim „ja“, Isus na dosta mjesta spominje udruživanje pojedinaca. Tako i ovdje, uspoređujući to kroz odnos sebe i Oca, no jasno naglašavajući da taj odnos koji je među nama želi radi sebe (usp. Iv 17,21).
Takvu slobodu za druge najbolje može iskazati dobro izgrađena individua koja je svjesna sebe, kakav je primjerice bio već spomenuti sveti Pavao. Njegov duh je prepoznao opasnost čahurenja pojedinca u „mi“, koje se gradi isključivo radi „mi“. Tako na mnogo mjesta govori o sebi kao jedinki, koju je dobio, kako on smatra, po milosti Isusa Krista (usp. Gal 1,1-2). Poniznog stava, ne bježeći u gubljenje sebe, jasno naznačuje ono što mu je dano kao individui, objašnjavajući: Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom (1Kor 15,10). To Pavlovo nesebično „ja“ koje se realizira u Božanskom „ti“ se trsilo svim silama da se ne izgubi u takozvanom „mi“.
Za onoga koji, poput Pavla, ne odiše stalnom odgovornošću i unutarnjom slobodom, postoji klopka uzajamnog međuljudskog djelovanja, koje je često đavlov as u službi zarobljavanja čovjeka drugim čovjekom. Na kraju ga dovodeći u očaj gubljenja identiteta, šapćući mu da je njegovo „ja“ zapravo „mi“. Recept, kako za obranu, tako i za ukusan suživot, pronalazimo ponovno u Pavlovim riječima kada piše: Za slobodu vas Krist oslobodi (Gal 5,1), smatrajući to propusnicom za svaki siguran put do Krista.
Na sličan način su razmišljali i antički filozofi, naročito stoici, koji su slobodu smatrali preduvjetom za ono što je Crkva “pokrstila”. Riječ je o stožernim krepostima: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Gorljivo su branili ideal slobode, jer su tvrdili da je to utabana staza prema blaženstvu. Njihovu zaljubljenost u nutarnjeg čovjeka zaprljao je moderni pogled na pojam samodostatnosti, ispod kojeg se nerijetko krije crv sebičnosti.
Naravno, smatrali su da je idealni mudrac dovoljan sam sebi i da mu je za sreću potrebno samo ono što već posjeduje. Nužno je ovdje uočiti važnost glagola posjedovati, koji je kod nas kršćana, ali i kod stoika, nepostojeći u odnosu na druge, jer mi kao Božja stvorenja isključivo možemo jedni drugima biti, a nikako jedni druge imati, ili kako je ovdje naznačeno posjedovati. U biti, čovjek može u određenom smislu posjedovati isključivo sebe i gospodariti samim sobom, a za sve to preduvjet je Sloboda.
Na ovakav način je razmišljao Epiktet i to iz pozicije roba koji se smatrao slobodnim u svemu što je u njegovoj moći, razlučujući ono što posjeduje od onoga što može nekom biti. Prožet takvim razmišljanjima, naglašavao je da čovjek treba živjeti tako da njegova sreća ovisi o što je moguće manje vanjskih utjecaja. Često je kritizirao neslobodnog čovjeka koji ludo brani vlasništvo i tijelo, a svoj um predaje svakome tko god naiđe ostavljajući ga tako uznemirenim i uzrujanim. Jednostavno rečeno, čovjeka se treba probuditi iz zablude da ga oblikuju drugi ljudi i shvatiti da ga oni samo otkrivaju njemu samome.
Uzdižući sve ovo na jedan veći nivo, stoik Seneka navodi: Mudar čovjek, kažem ja, koliko god bio dovoljan sam sebi, ipak želi prijatelje, ne zbog nečega, nego u svrhu prakticiranja prijateljstva, kako njegove plemenite kvalitete ne bi ostale uspavane. Ovdje Seneka na ideale prijateljstva i unaprjeđivanja gleda kao na nešto plemenitije od pukog i besciljnog zajedništva.
Uvidjevši da čovjek nije otok, nužno nam je zaputiti se prema praktičnoj filozofskoj misli. Idući sve dalje, naziremo još jedno lice u aleji znamenitih mislilaca - čovjeka koji okreće medalju na drugu stranu. Riječ je o Martinu Buberu, židovskom filozofu i prevoditelju Biblije. U svom znamenitom eseju Ich und Du govori o uvjetima za zdrav odnos „ja-Bog“, ali također obrazlaže odnos koji iz toga proizlazi – „ja-bližnji“.
Promatrajući taj suodnos „ja-ti“, možemo shvatiti temelj svega. On se sastoji u doživljaju osobe kao cjelovitog i potpunog, Bogom danog subjekta, koji je nužan za obostrani i autentični dijalog ljubavi. Dijalog koji, crpeći s obje strane, izručuje pojedince jedne drugima, ali nikako ne dopuštajući zarobljavanje jednih drugima. Tek takav susret s „ti“ daje smisao onome „ja“. No česta pojava u interakcijama koje nemaju ideal ili koje nemaju želju realizirati sebe i svoj „ja“ u drugom i njegovom „ti“, je ta da pojedinac svodi svoj odnos na „ja-ono“. Takav odnos, nažalost, promatra, analizira i objektivizira drugog čovjeka. Veza „ja-ono“ uopće nije iznenađujuća ukoliko nije proizašla, niti je usmjerena na „vječno Ti“, koje je također prisutno (ako ga želimo) u odnosu „ja-ti“. Dakle, „ja“ se kristalizira u „ti“ tek kada se usmjeruje prema transcendentnom, tj. „vječnom Ti“.
Je li moja želja za „mi“ često samo bijeg od „ja“? Bojim li se da će me „ja“ dovesti meni samom/oj u zagrljaj? Uzmičem li svojoj bijedi da mi ne otkrije da sam bijednik/ca? Boli li me više lažna druželjubivost ili istinita Bogodostatnost?
