Ako i ti vidiš da možda preuzimaš osobine vlastitog oca koji je bio odsutan, možda ti mogu pomoći da se riješiš tih loših navika prije negoli one naude tebi ili, ne daj Bože, onima koje voliš.
(Napomena: ovaj je tekst u cijelosti preveden i preuzet sa stranice Art of Manliness )
Godine 1969., tadašnji guverner Kalifornije, Ronald Reagan, potpisao je prvi zakon o zakonskoj rastavi baka i ubrzo su mnoge druge države slijedile njegov primjer. Postavlja se pitanje je li njegovo potpisivanje zakona bilo uzrok vrtoglavog porasta stope razvoda koja je uslijedila u sljedećim desetljećima ili je to bila samo reakcija na tada ionako sve veću stopu razvoda. Međutim, čisto sumnjam da je potonja pretpostavka istinita.
U vrijeme kada su se moji roditelji upoznali i kada sam začet, 1973. godine, razvod je bio gotovo obred prelaska u srednje godine. Odrastajući u 70-ima i 80-ima, susreo sam se i iskusio teškoće proizišle iz naglih promjena kulturnih vrijednosti, a koje su dobro poznate i drugim muškarcima mojih godina. Nisam znao, na primjer, kako se obraniti od nasilnika koji su me maltretirali na igralištu ili na hodnicima u srednjoj školi. Također sam imao i više nego dovoljno problema sa samopouzdanjem kada je trebalo pristupiti djevojkama. Dovraga, čak sam iz Chiltonovog priručnika morao naučiti kako promijeniti svjećice u mom Ford Broncu II iz ’84!
Primarni uzrok ovih nedostataka kod mene i mnogih drugih muškaraca bio je razvod braka ili, sada već svima poznato, odsustvo oca. Vidite, mi nismo imali očeve u blizini da nas pouče vrlinama koje svaki muškarac treba dobiti od svoga tate. Svjestan sam da će se mnogi od vas koji ovo čitate sa mnom poistovjetiti. Ali i bez očinske figure, siguran sam da nitko od vas ne bi napravio istu grešku i kupio Ford Bronco II kao ja. Ta greška ide na moj račun.
Moji majka i otac bili su već razvedeni kad sam imao 3 ili 4 godine, a nakon toga tata nije pokazivao poseban interes za brigu o meni. Moja se majka nikada nije ponovno udala, a ja sam bio jedinac, tako da ne samo da sam odrastao bez oca, već i bez uže obitelji.
U životu sam dosta propatio i nije mi bilo nimalo jednostavno, ali, kroz sve to, s vremenom sam naučio jednu jako bitnu stvar: kako ne postati isti kao moj bijedni otac.
Ako i ti želiš to izbjeći ili ako vidiš da možda preuzimaš osobine vlastitog oca koji je bio odsutan, možda ti mogu pomoći da se riješiš tih loših navika prije negoli one naude tebi ili, ne daj Bože, onima koje voliš.
Suvremene studije koje je provelo Vijeće za obiteljska istraživanja pokazuju da otprilike polovina američke djece neće doživjeti odraslu dob bez da vide raskid svojih roditelja. Točnije, samo 45,8 posto američke djece doživi 17 godina s oba biološka roditelja u braku.
Ove statistike pokazuju da je našoj kulturi potrebna ozbiljna revizija, a posao „popravljanja“ spada na svakoga od nas ukoliko ćemo učiniti svoj dio. Cilj ovog članka nije preduboko ulaziti u to kako ili što nas je dovelo do ove točke. Umjesto toga nadam se da ću vam skrenuti pozornost na nekoliko karakteristika ili osobina ličnosti nas muškaraca koji smo imali oca koji je bio odsutan ili nasilnik/alkoholičar u odrastanju. Ako uspijemo prepoznati smeće u našim vlastitim karakterima, tada možemo i poduzeti korake da ga izbacimo, prije no što se „čaša prelije“ pa prenesemo svoje nezdrave osobine na nekoga drugoga.
Odrasla djeca odsutnih i/ili nasilnih roditelja različita su kao i svaka druga demografska skupina na planetu, ali dr. Janet G. Woititz i ostali istraživači uočili su da ova specifična skupina dijeli određene zajedničke karakteristike. Zato ću sada proći kroz neke od njih, posebno one koje smatram najvažnijima i potencijalno štetnima za djecu. Reći ću vam kako su te osobine negativno utjecale na mene, a zatim vam reći kako biste vi, kao oprezan i odgovoran čovjek, mogli izbjeći te zamke u vlastitom životu te se bolje pripremiti za svoje buduće očinstvo.
Odrasla djeca odsutnih očeva, alkoholičara i/ili nasilnika sklonija su:
1) Stalnom odobravanju da bi se osjećali potvrđeno
Tu je za mene sve počelo. Nije bilo tate koji bi me naučio vrijednostima asertivnosti pa je zato mama postala ona od koje sam tražio osobnu potvrdu. Nemojte me krivo shvatiti, volim i poštujem svoju majku. Samo jaka i požrtvovna žena može sama odgojiti sina, a ja ne bih bio ni upola muškarac kakav sam danas bez njezina vodstva. Ali opet, problem je bio tome što mi je puhala za vratom i donosila odluke za mene čak i u mojim tridesetima. Ono što sam očajno trebao od očinske figure bili su samopouzdanje i čvrsta stabilnost koji bi mi omogućili da samostalno donosim važne odluke. Umjesto toga ja sam kompenzirao nedostatak samopouzdanja tražeći savjete od mame za sve, bilo da se radi o hrani koju ću danas jesti, koje cipele nositi na razgovor za posao i sve između toga.
Prekid navike: Jesi li osoba koja je neodlučna i treba ti potvrda za svaku pa i najmanju odluku? Čokolada ili vanilija? Spajalica ili klamerica? I ja sam bio takav. Molim te, vjeruj mi kad kažem da ovakvo razmišljanje nikome ne donosi dobro, a najmanje tebi. Znaš li za sve one poslove na koje si se mislio prijaviti, a koji zahtijevaju „neovisno razmišljanje“? To nije posao za tebe ako ćeš stalno trčati do šefa sa sitnicama. Duboko u sebi znaš što je dobro za tebe, a što nije, što predstavlja dobro obavljen posao, a što je „ofrlje“ odrađivanje. Zar je potrebno da stalno trebaš tražiti tuđe mišljenje oko trivijalnih stvari? Prouči već jednom cjelokupnu situaciju i donesi konačnu odluku! Nema veze ako pogriješiš, budi svoj čovjek! Još više ćeš uživati u svojim pobjedama kada dođu.
2) Biti izrazito oštri samokritičari
Nešto zasigurno sa mnom nije u redu. Uostalom, zašto bi se ostala djeca poslije škole vraćala kućama sa svojim roditeljima, dok bih se ja vraćao praznom domu ili dadilji jer mi je mama radila 10 ili 12 sati kako bi nas mogla uzdržavati? Dijete vrlo lako upadne u stanje samookrivljavanja ukoliko nema podršku roditelja s kojima može razgovarati o tome. Problem se zapravo povećava ako uzaludno nastojiš ispraviti posljedice svojih uočenih pogrešaka. Štoviše, trudeći se „popraviti“ sebe, zapravo pridonosiš tome da se sam sebi sve više gadiš. Iako ja nisam uzrok svog problema, osuđen sam na neuspjeh upravo time što nastojim riješiti taj svoj problem.
Prekid navike: Dakle, ti si oštar samokritičar? Pa što? Nije sve tako loše kao što možda misliš. Taj kažnjavajući „unutarnji kritičar“ zapravo te može potaknuti na velika postignuća. Ali opet moraš biti oprezan. Bi li kritizirao druge ljude istim oštrim glasom kojim kritiziraš sebe? Vjerojatno ne, osim ako ne želiš srušiti neke mostove i prekinuti neka prijateljstva. Negativno razmišljanje se samo povećava, čak i ako je to samo na razini monologa, odnosno unutarnjeg razgovara sa samim sobom. Ako znaš da si dobar u onome što radiš, daj si oduška, opusti se i uživaj u životu. Kao što stara izreka kaže: "Budi sretan dok si živ, jer dugo ćeš biti mrtav."
3) Biti odani nauštrb zdravog razuma
Znaš svu onu pažnju koju mi tata nije poklanjao? Našao sam je negdje drugdje. Svi oni lijepi odnosi koji su se trebali dogoditi između moga oca i mene, umjesto toga su se događali s ljudima kojima, blago rečeno, ja nisam bio toliko bitan niti prirastao srcu. Ali budući da sam silno želio osjetiti da sam prihvaćen, davao sam svoju odanost ljudima koji to nisu zaslužili. Svako dijete tijekom odrastanja napravi neke loše odluke u vezi s prijateljima i jasno mi je da je to sastavni dio života i učenja o prosuđivanju karaktera. Ali kada se loši izbori u odnosima prošire na tvoj odrasli život, nezaobilazno ćeš iskusiti razočarenje i bol.
Prekid navike: Prijateljstva i odnosi su dvosmjerne ulice i izgrađeni su na zajedničkim crtama između dvoje ljudi na ravnopravnoj osnovi. Ako se zatekneš kako samo daješ i daješ, a ne dobivaš ništa zauzvrat, ako pažljivo pogledaš svoje "prijatelje" i otkriješ da s njima imaš malo toga zajedničkog, ako otkriješ da ti i oni kojima si odan imate radikalno drugačije poglede na život - tada je možda vrijeme da preispitaš tko su ti pravi prijatelji.
4) Imati poteškoće s dovršavanjem onoga što započnu
Ovaj dio vjerojatno najviše boli. Gledajući unatrag na svoju mladost, ne mogu se više ni sjetiti svih propuštenih prilika koje nisam uspio ostvariti ili slijediti. Tata nije bio tu da me osokoli kada su stvari postale teške, nije bio tu da mi pokaže kako stisnuti zube i ići naprijed. Umjesto toga, ako mi stvari nisu odmah išle za rukom, bio sam skloniji jednostavno odustati od onoga što sam radio i krenuti dalje. Vjeruj mi, ovo nije način na koji želiš živjeti svoj život niti kao mladić, a ni kao odrastao čovjek.
Prekid navike: Ovdje se radi isključivo o snazi volje i samodisciplini. Većini ljudi s ovom poteškoćom nije problem prepoznati svoje poludovršene projekte razasute iza njih. Puno veći problem je apatija ili ravnodušnost oko toga. Samo budi svjestan da je neusporedivo teže uhvatiti se u koštac s tim problemom kasnije u životu, ali kad-tad ćeš morati zauzeti stav. Nema više: mogao sam, trebao sam, htio sam. Kad se nečega uhvatiš, izvoli to i dovršiti do kraja! Amen!
Kada počneš raditi na sebi i otkrivati svoj karakter, važno je ne igrati igru okrivljavanja drugih. Potrebno je moći identificirati vlastite nedostatke i shvatiti kako je do njih došlo i kako su se razvili, ali na kraju smo mi oni koji smo odgovorni za njihovo saniranje. Za savjet o tome kako početi priznavati svoje pogreške bacite oko na ovaj članak koji govori o njegovanju osobne odgovornosti.
Za još više informacija na temu odsutnih očeva ili očeva zlostavljača postoji nekoliko članaka iz arhive Art of Manliness-a koje biste mogli pročitati: 6 lekcija o tome kako sam naučio biti muškarac odrastajući bez oca prilično je razumljiv sam po sebi, dok Generacija muškaraca koje su odgajale žene više govori o razlozima koji stoje iza tog fenomena.
