Ako nemamo Boga na pameti i u svijesti, počet ćemo se gasiti poput organizma bez vode. Često pomislimo da će nam cedevita, fanta, neki drugi sok ili tekućina bolje ugasiti žeđ od vode, no znamo kako je voda najzdravija, da najbolje odgovara našem organizmu te da ju ništa ne može zamijeniti.
Ljeto je i vrućina. Suša udarila od Kupresa do Nevesinja. Svaka korica kruha, svaka bukara vode vrijedi više od suhoga zlata. Kikaš sa svojom družinom kreće u prošnju. Bio je majstor prosjačkog zanata pa se i u sušna i siromašna vremena vraća kući punih zobnica i u pratnji stoke. Na brdu nadomak kuće sjeli su odmoriti i štogod pojesti. No starom Kikašu nije bilo do jela ni do hvalisanja zarađenim, on se radije divi jutru i zahvaljuje Bogu na krajoliku oko njega. To jutro je za njega bilo kao nijedno dotada, osjetio je nešto što nikada dotada nije. Osjetio je kako mu smrt kuca na vrata.
Pozdravlja se sa svima znajući kako će brzo umrijeti, no posebno se pozdravlja s unukom Matanom. Njih dvojica imali su poseban odnos, bili su zapravo kao učitelj i učenik. Kroz prvih šest epizoda Kikaš podučava svog unuka kako biti najbolji u prosjačkom poslu. Međutim, još važnija lekcija koju djed podučava svog unuka bila je ona životna - kako voditi dobar i mudar život te biti pošten i častan čovjek, sukladno prilikama ondašnjeg vremena. Vrhunac podučavanja životnoj mudrosti događa se ispod hrasta prije Kikaševe smrti. Savjetuje ga rečenicom koja mu, kako on kaže: “more cili život odredit“. Nakon što se napi hladne vode iz bukare, poruči unuku: „A more bit to ono životno: studene se vode napit“.
Zanimljivo je u kojem trenutku Kikaš govori ovu rečenicu Matanu - između dva bitna događaja: najprije je to uspjeh u zemaljskom i materijalnom svijetu, a potom osjećaj prolaznosti i smrt. Uspjeh i stjecanje materijalnih stvari, kao i osjećaj prolaznosti, nisu po sebi loše. Negdje sam pročitao kako se barut proizvodio prvenstveno za pomoć rudarima u rudnicima, ali ljudi su ga s vremenom iskoristili u potpuno druge svrhe. Nije problem u materijalnim stvarima, već je problem u čovjeku i načinu na koji ih koristi i žudi za njima. Također, imam osjećaj kako se stariji ljudi više boje smrti, možda zato jer im je bliža i o njoj intenzivnije razmišljaju nego mlađi ljudi. Život u strahu od smrti, ili bilo kojem drugom strahu, život je bez slobode i nije cjelovit.
Ako živimo navezani na materijalno, smrt će nas dočekati. Ako živimo u strahu, i tada će nas smrt svejedno dočekati. Kao što je i Kikaša. Stoga on i savjetuje svoga unuka naslovnom rečenicom „studene se vode napit“. Želi mu reći da ne ide ni u jednu od ovih krajnosti. Kao što nas hladna voda koju pijemo osvježava i uzdrma te budi cijeli naš organizam, tako i mi trebamo biti budni u svijesti kako ne bismo pali u napast. Organizam svakodnevno traži vodu i bez nje ne bi mogao funkcionirati, kretati se i živjeti. Tako i naša svijest stalno traži 'vodu', traži ono što će nas vraćati u normalu kako se ne bismo počeli klanjati materijalnim stvarima ili živjeli u strahu. Poučak je jasan: Traži Boga!
Ako nemamo Boga na pameti i u svijesti, počet ćemo se gasiti poput organizma bez vode. Često pomislimo da će nam cedevita, fanta, neki drugi sok ili tekućina bolje ugasiti žeđ od vode, no znamo kako je voda najzdravija, da najbolje odgovara našem organizmu te da ju ništa ne može zamijeniti. Isto tako ni Boga ništa ne može zamijeniti u našem životu, ništa nam ne može ugasiti žeđ kao on. Ako se njime ne napajamo, ako ne žudimo za njim „kao košuta za izvorom vode“, lako ćemo se prikloniti materijalnim stvarima, životu u strahu ili bilo čemu drugom. Ako se tomu priklonimo, možda nam ovdje na zemlji neće biti loše. Bit će nam možda i bolje nego većini ljudi, no uvidjet ćemo koliko žeđamo i koliko smo dehidrirani kada ovaj život završi. Tek kada nastupi smrt i kada treba započeti onaj drugi vječni život, mi ćemo ostati bez Boga, jer smo ga zaboravili „unositi“ za života. S druge strane, nećemo ga zaboraviti i izgubiti iz svijesti ako mu se molimo i razmatramo njegovu riječ.
Stoga poslušajmo riječi starog i mudrog Kikaša. Kada uvidiš kako lutaš i gubiš konce, sjedni i napij se studene vode. Posvijesti sebi kako si samo čovjek, kako je Bog iznad tebe i izvan tvog dometa, ali ti je opet tako blizu. Sve što vidiš on je stvorio. A koliko li je tek onoga što je stvorio, a tvom je oku nedostupno…
