Iz kojeg razloga mi kršćani optužujemo ovog kreposnog čovjeka? Zašto se i danas ne libimo proklinjati, čak i pljunuti, kada naiđemo na njegovu bistu? Zar se bojimo priznati njegovu krivicu za napredak brojnih svetaca u Majci Crkvi?
*U ovoj trilogiji članaka pokušat ćemo razmotati klupko krivih predodžbi o jednoj povijesnoj ličnosti, koja nakon mnogo stoljeća i dalje ima snagu da se sama brani, ali koja je, nažalost, među kršćanima prikazana kao krvoločni tiranin.
Napokon: slava, radost, veselje… Vojska koja više ne osjeća snijeg među prstima. Napokon ne trebaju ramena utjehe. Riješili su se glasa smrti koja im je laskala na uho. Zapravo: probuđeni su i pozvani na zvuk slonova roga zbog kojeg su usput preživjeli. Pozvani su u babilonsku kulu na razvrat pobjedonosne radosti. Ah, nevjerojatna sreća popraćena vinom koje kapa s ruba stola. Usplahirenost zbog djevojaka koje se nage love ispod istih. Slave se potoci protivničke krvi. Glasnice pomalo odustaju od potpore urlanju. Oči otkrivaju nabujalu krv od zavrela alkohola pomiješana sa strastima.
Pa, isplatilo se… Vraćeni su sigurnost i spokoj. Da, uslijedila je još jedna obrana od najezde. Imaju još nekoliko godina mira za carstvo. Sigurni su da će se i dalje tresti tijela bradatih barbara na zvuk njihovih bičeva.
A on… Čim se vratio, zaželio je jedno. Samo sebe u sobi. Na samu pomisao na takvu zabavu bljuvotina mu se probijala sve do grla. Za njegovu proslavu dovoljno mu je pero i malo tinte. Za mir mu je dostatno srce ispunjeno mudrošću. Jedino što mu smeta su suzne oči koje, kapajući, mrljaju tintu po papiru.
E, to je zapravo slavlje koje ne rasipa srce u želudac, to je veselje koje ne sjecka duh da ga ego lakše prožvače. Da, to je radost jednog smrtnika koji je imao u šaci tada cijeli poznati svijet. Zamisli da jedan takav ne gaji iluziju da je bog, da je božanstvo pod čijem kažiprstom istog trenutka umre onaj na kome se zaustavi. A taj ne želi ni lov pod stolovima ni radost nad onim što će propasti, takav jednostavno mrzi strasti. Ne, ne želi mir koji uznemiruje jer je znao da sva ta ružičasta farsa neće dugo trajati, nego da će se sivilo života nastaviti.
Vladar koji je imao svijet pod nogama, a često snivao na prašnjavu podu, ogrnut samo plahticom. Siti lav kojemu se gadio svaki suvišni zalogaj. Veličina koja nije bila primorana, ali nije ni žalila, prerezati rimski čvor carstva na dva dijela. Rado dijeleći imperij s polubratom koji je počastio carstvo donijevši dar s istoka, a taj poklon pod nazivom “Antoninova kuga” sastojao se od tretmana: sušenja kože do smrti, paranja želudaca od boli, udubljivanja obraza za lica, bolnih grčeva do smrti... Jednostavno, on i njegova vojska donijeli su poklon koji je gotovo deset milijuna duša povezao do Stvoriteljeva prijestolja.
No, vladar jednostavna srca, odjeven u purpurnog kralja koji vlada nad svime oku vidljivim, koji je odbijao prihvatiti zlatno prijestolje i nije bio sretan što je u toj bari taštine, ipak se nije sakrio u brlog dvora, nego se otisnuo u “sramotnu” borbu sa svojim egom za dobrobit Stvoriteljevog stvorenja. Do te je mjere bio zaljubljen u pravdu i zajedništvo s čovjekom da je naredio, kako sebi, tako i svim dvoranima, da sa sebe poskidaju svilu, sav nakit otope, ukrase i novac donesu u riznicu te sve to dao prodati, ali ne za novac, nego za dobro čovjeka koji izdiše pod crnom smrti. Da, ostao je. Nije digao sidro za plovidbu na sigurno, u blistave dvorove na periferiji. Ali, ipak, njegova hrabrost nije uspjela odagnati poklon s istoka koji je na kraju Stvoritelju poslao trećinu imperija, a u toj se hrpi našao i brat.
Znao je da to nije jedini dar koji svijet može dati. Život mu je i dalje bio široke ruke do te mjere da je sve više sijao najezde divljih bradonja po svim granicama. Pacifist, miroljubivi ratnik koji je ipak u svakoj životnoj borbi stajao ispršen na prvoj liniji, tako je i ovdje, sjedajući na konja kako bi galopirao u boj, šaputao samom sebi istinu koju se trudio nikad ne zaboraviti: “Memento mori! Smrtniče, memento mori! Što možeš izgubiti ako ti srce ostane časno? Za čim možeš žaliti ako ti je lice ponosno pred Stvoriteljem?”
Ali, zaludu, to mu nije uspjelo zaustaviti vlaženje očiju zbog bratove smrti. Jednostavno mu je bio jedini zbog čijeg pogleda nije osjećao nož za vratom i pljuvačku na leđima. Koliko god bio amoralniji, bezobzirniji, egoističniji od njega… Usprkos svemu tome nikada nije dopustio potisnuti srce koje se prelijevalo od ljubavi prema njemu kako bi prionuo za crvljivim srcem koje traži pravdu nad trulim bratovim životom i moralom. A uza sve to, bojao se da sada treba sam vladati nad tim prostranstvima zbog čega nerijetko prevlada duh sebičnosti koji često postane apsolutistički psihopat. Usprkos tome, odmah je to odbacio poslušavši njegova najboljeg suputnika - razum. Podsjećao ga je da na boju ništa ne vrijedi sjajna kovanica s njegovim likom. Bio je svjestan da treba ostaviti sa strane sve ono što ga čini velikim: tugovanje nad značajnim, ljubav prema razmišljanju o čudesima stvaranja, ljepoti Stvoriteljeva uređenja cijeloga kozmosa… Duboko je osjećao da tu nema vremena za razglabanje o humanizmu, kozmopolitizmu, pacifizmu i njegovoj ljubavi - filozofiji.
Ali… Ipak nije zaboravio ono što je smatrao najvažnijim u njegovu biću. Nije utovio ono što su on i ostala braća filozofi naučavali i propovijedali. Znao je da je to ona vatra koja razgara sve dobro u njemu. Usprkos svoj moći nije se skrivao od dodira milosrđa. Nakon novog, još goreg boja, nije upotrijebio onaj svemoćni prst, nego je poslušao ono što mu urla unutra, ispod oklopa poštrapana krvlju. Ponovno je poslušao lavića i oprostio svim barbarskim silovateljima. Dok su klečeći čekali da im presude, prkosili su i psovali. Usprkos svemu tome, pokazao je svakom rimskom vojniku što jedva čeka ispunjenje krvave osvete nad barbarima: palac gore, tj. život. Lavić u njemu napomenuo ga je na zahvalnost koju svakog rosnog jutra daje Stvoritelju: na životu, mislima, uživanju, ljubavi… Bio je svjestan da je najbolja osveta ne biti kao neprijatelj, naročito ne kao bradati nepismeni divljaci koji ne znaju razlučiti dobro od zloga. Jednostavno se osjetio malenim u kozmosu da ikomu oduzme pravo na dah koji i on diše, ma kakve gadosti ti barbari činili.
No, kao i inače, sudbina mu nije dopustila stati na jednom raskrižju i, kada nije dopuštao da ga gura, jednostavno ga je vukla, ali sve do kraja, do katarze, tj. prosvjetljenja koje se zove smrt. I ponovno se približavao simpatični, ali grozno maskirani, stari prijatelj i trčeći prema njemu već miljama daleko vikao: “Smrt, smrt i smrt.” Tabao je za njim cijeli život, sada već vodeći čopor hijena. Smiješile su mu se što god je poduzeo, grizle mu butine gdje god je kročio. Kako mu je proždrijet brat, tako je vrebana i njegova jedina ljubav s kojom je istinski ljubovao. Onoj kojoj je bio vjeran kao strvinar, čije je dostojanstvo branio kao stepski vuk. Ona zbog koje se nije odao plamenu razvrata kao gotovo svi prije njega, na čiju bi glavu pala kruna carstva.
Sanjao je da će to “oni” potrajati do kraja života, ali zakamuflirani prijatelj je odlučio da to bude do kraja njezina života, a ne njegova. To je bio sljedeći napad čopora hijena s usiljenim osmijesima. Jednostavno su mu proždrli ono što je najviše volio. Poslali su još jednu dušu isprepletenu s njegovom pred Stvoriteljev sud.
Nakon svega lavić u njemu postajao je sve uspavaniji, zaželio je ostati ošamućen. Ričući povremeno, više nije imao volje izići iz tamne pećine. U džungli života više nije vidio lov na prilike. Ali, boreći se sve više sa zorama i imajući problema s jutarnjim zrakama koje su obasjavale njegovo lice ponavljao bi mu: Moram ići na posao — kao ljudsko biće. Na što se mogu žaliti ako ću raditi ono za što sam stvoren — stvari za koje me Bog ovdje stavio? Ili sam za ovo stvoren: da se zavučem pod pokrivač i ostanem na toplom? Stvarno misliš da si rođen da se osjećaš lijepo? Umjesto da se raduješ stvarima i doživljavaš ih? Lijenčino, zar ne vidiš biljke, ptice, mrave, paukove i pčele kako obavljaju svoje pojedinačne zadatke, dovodeći svijet u red, najbolje što mogu? I nisi voljan raditi svoj posao kao ljudsko biće? Zašto ne trčiš raditi ono što Bog zahtijeva? Ne voliš sebe dovoljno. Inače bi skočio iz kreveta, volio svoju prirodu i ono što Bog od tebe zahtijeva. Budalo, iskoristi svaki čas da otvoriš prozore svoje duše prema suncu. Ako to ne učiniš, sunce će uskoro zaći, a i ti s njim.
Hodeći kroz turobne dane često nije uspijevao ono što je ludo želio, a to je da bude u oazi svoga srca; u edenu koji je bujao što je više u njemu kopao. Ali nije dopustio obrazima da se zarumene zbog njegova poznatog dnevnika koji je bio dostupan samo njegovim očima, a smiren ga je popunjavao tamo gdje su svi ludovali u ekstazi: na proslavama, u koloseumu, u šatoru na bojnom polju… Svaki trenutak iskorištavao je za ono što je uvijek u njegovoj moći, a to je da se povuče u oazu kad god želi. Znao je da je jedno važno, a to je očuvanje nepomućena duha koji kristalizira oči da rado traže samo volju Stvoritelja u stvarima. Postao je gotovo prema svemu imun jer je shvaćao da požari ljubomore i mržnje što plamte među ljudima prema njemu često nisu do njega, da užarene peći u kojoj ga žele vidjeti njegovi prijatelji s dvora nije zaslužio.
Na kraju ga je istinski počela radovati ona njegova pjesmica: “Memento mori! Smrtniče, memento mori!” Ponavljao ju je sve revnije kako bi oživljavao kratki i dosadni život. Počeo je u svesrdnoj ljubavi uzimati ono što je ostalo i živjeti još bolje shvativši da je onda kada nije propuštao svjetlost stvarao životnu tamu. Nakon svakodnevnog silovitog osvajanja srca, napokon je Stvoritelj uspio izroditi Eudaimoniu u laviću koja se očitovala kroz trajno nadahnuće da uvijek ima opciju nemati mišljenje. Realizirao ju je kroz ideju da se nema potrebe uzrujavati ili mučiti svoju već napaćenu dušu oko stvari koje ne može kontrolirati. Da gotovo sve stvari ne traže da se prosuđuju i da ih jednostavno treba ostaviti na miru.
Nakon sve drame s više od pet činova, ponovno mu je ostala samo mala crna soba u kojoj se budila neugasiva želja da radi ono što će odjekivati u vječnosti. Želio je što više hraniti lavića dok još kuca i riče, a lavić se šetao po najintimnijim prostorima, tj. po išaranom dnevniku koji mu je postao ljubavno pismo Stvoritelju. Shvatio je da je cilj života biti lud u zmijskim očima pokvarena svijeta. Sve više shvaćajući da je vrlo malo potrebno za sretan život, a takav se život sastojao od unutarnjeg mira koji se temeljio na dobro uređenom umu, njegovom pravom carstvu. Pretvorio se u smrtnika koji je mogao svugdje naći mir i utočište jer je na svakodnevnim putovanjima vodio nabujalu dušu.
Nastavlja se...
