Trebamo li zahvaliti ili prokleti one koji su nas vodili u pokolje? Zar je opravdano tek tako odbaciti one koje je netko etiketirao kao mrzitelje križa? Jesmo li u ovoj priči mi kršćani zaista u pravu?
Rimsko sunce obasjava usijane glave koje urlaju zbog lokvi krvi pomiješanih s pijeskom. Trenutke dana koji su inače ispunjeni dosadom, građani velikog grada razbijaju gledanjem smrti koja je odjevena u zabavnog klauna. Svi su puni želje da vide sretan kraj, kraj u kojemu će zvijeri razbacati meso po čitavoj areni. Navijačke tribine koje ne osjete puls smrti i ne čuju grgljanje onih koje gledaju. Adrenalin u kojem se osjećaji ne žele pomiriti, nego ostavljaju ljudsko biće u borbi sa svojom ništavnošću i to u trenucima suočavanja s lavom koji slini gledajući prašnjava rebra. Tada svi borci nastoje ugrabiti barem zrnca slave i junaštva koja, zbog svojih strasti, za života nisu mogli ni zamisliti, a kamoli doživjeti.
Osim slave, na vidjelo izlazi i najčešći čovjekov suputnik: ludost. Ludost ne zna zašto je želi, ali ipak ludo želi tu slavu, ljubavnicu ega. Nerazmunu pojavu nije briga za nekog kosatog Proroka koji je nedavno prikovan na dvije grede. Ne vjeruje, a kamoli da bi umrla za uskrsnuće lika za kojega tvrde da je ukraden. Baš jedan takav, a bilo ih je hrpa sličnih, kriči: “I ja sam kršćanin”. Ono što se ruga umu jest činjenica da je gomila takvih psihopata bila ubrojena među slavne i istinske ljubitelje kršćanske smrti.
Takvi ne da nisu izdali Sina Čovječjeg poljupcem, nego ga nikada nisu ni poznavali. To je bila česta proslava jadnih i neslavnih života u centru velikog i superiornog Carstva. No bilo je i onih kojima se nije posrećilo da ih gepardi raskomadaju ili da u jetri osjete bikov rog. Međutim, nije bilo mnogo onih koji su se ubrajali u secta Christiana, jer su bili prinuđeni da na pustim otocima, družeći se s lešinarima, kuckaju kamenja sve dok kramp zbog nažuljanih dlanova ne bi bio obojan u crveno. Ondje slave nije bilo ni u zakutcima uma.
Takve prizore nije željela samo rulja. Građani su u tim zabavama samo ubijali sate besposlice. Protagonisti takvih krvavih zabava bili su oni koje su grijali lavlja koža i kašmirski plašt, oni koji su na glavama nosili zlatne vijence, a u ruci srebrena žezla. Najpoznatiji ljubitelj takvih rekreacija bio je Neron, ali ni divlji Valerijan nije zaboravljao te sektaše koji su se razmahivali križevima. U tu vladarsku žabokrečinu ubačen je i u blato zavaljan dijamant najljepših rubova, onaj koji je lažima prikovan za stup divljaštva - plemeniti Marcus Aurelius. Čestiti čovjek koji je zbog mutne tinte povijesti nosi etiketu progonitelja onih s kojima je dijelio iste ideale.
Prvi koji bi se zajapurili na ovo lažno poistovjećivanje su pastiri koje je puk nazivao episcopi, posebno zbog mira kojeg je Marcus obećavao, a realizirao ga je u svakom kutku do kojeg su sezali njegovi konci. Također, nitko od njih nije mu bio trn u oku jer je osjetio da odišu božanskim miomirisom, no zbog toga su bili prijetnja u očima seljaka jer su nerijetko bili kritičari trulih života i razjarenih zabava. Jedna od vrjednijih figura u igri bio je i Irenej Lionski, uzorni pastir čiji jezik nikada nije doticao laž. On svjedoči o Marcusovom pacifizmu: Svijet je u miru zahvaljujući Rimljanima, a mi kršćani hodamo ulicama bez straha i plovimo kamo god želimo. Dao Bog da uvijek tako ostane!
Jedan takav Božji sluga, zaljubljen u istinu, zasigurno ne bi potvrdno klimao glavom na spis slatkorječivog Euzebija Cezarejskog o djevojčici Blandini: Nakon što je Blandina bila izbičevana, bačena je divljim zvijerima, a one su je još živu rastrgale na komade. Nakon toga je stavljena na užarenu željeznu stolicu da se peče. Na kraju je bila umotana u mrežu i bačena biku. Kad ju je bik razbacao amo-tamo, više nije imala snage i izdahnula je, a sve to je podnijela zbog druženja s Kristom.
Na ovu romantiziranu pričicu zamrznula bi se i mašta petogodišnjeg djeteta, ali ne samo zbog onih koji su tako nešto našvrljali, nego i zbog onih koji ne bi zabilježili, poput spomenutog sveca Ireneja, biskupa biskupije u kojoj se „odvijala“ cijela ova farsa. Bio je revan da tri godine nakon toga napiše pet tomova nazvanih Adversus Haereses, a da bi bio lijen da apsolutno nigdje ne spomene da se u njegovom gradu dogodio tako „značajan događaj“.
S druge strane, imamo Euzebijevu crkvenu povijest koja je bačena na papir tek par stoljeća nakon progona i to u toploj sobi, uz zvuk pucketanja vatre, punog želuca i raspuštene fantazije, a sve pod zaštitom cara Konstantina. U takvim trenucima pogled na prijašnja stoljeća dobije šarena krila, naročito kod Euzebija koji uvjerava u čuda u kojima su kršćanski “mučenici” preživjeli u želucima lavova nakon što su bili smrskani ili da su levitirali stotinama stopa u nebo, Božjom milošću. Poražavajuće je to da su tako dobri spisi na mnogim mjestima mistificirani, do te mjere da su mogli služiti samo petogodišnjem djetetu, i to kao bajka ili mitološka pripovijetka.
Taj koji se odvažio da povijest Crkve raščlani u deset svezaka, također je karikaturalno dočarao carevanje kreposnog i istinoljubivog, a u povijesti upamćenog kao Dobrog, Marcusa Aureliusa. Tu karikaturu je crnim ugljem dodatno difamirao John Foxe, engleski teolog i povjesničar iz 16. st., pokušavši ga strpati u isti koš s opakim Neronom i monstruoznim Kaligulom i još ga uz to nazvati progoniteljem Križa.
No, ne posežući za praznim naklapanjima, dovoljno je naćuliti uši na šapat Marcusovih suvremenika, i to onih iz elitne crkvene jedinice. Takvi u lice otpuhnu dah olakšanja zbog doslovne istine pred čijim bi činjenicama koje reže trebala pobjeći svaka špekulacija. U toj jedinici je bio i Tertulijan koji svjedoči: Navedite mi jednog cara u povijesti koji je razumio išta od religije i čovječanstva, a da je progonio kršćane. Naprotiv, za primjer vam pokazujemo izvrsnog i plemenitog Marka Aurelija koji je naš zaštitnik i čuvar.
Pročitavši ovo, ne trebamo iskolačiti oči jer istina jednostavno uvjerava i nikada nije u jednini. Usto uvijek ima i suputnicu koja je tapše, a u ovom joj slučaju to čini dragovoljno i to dugom rukom s potpuno drugog pola. Ovaj put je dobila potporu iz poganskih odaja i to od Rimljanina Kasija Diona: Svi priznaju da je Marcus bio plemenit i dobar, niti tlačitelj prema kršćanima niti strog prema bilo kojem od svojih podanika; umjesto toga, iskazao je kršćanima veliko poštovanje i povećao čast koju im je Hadrijan imao običaj iskazivati.
Često optuživan za ono što nije ni mogao znati, opečaćen za ono što nije ni primjetio, okrivljen za ono što mu moć nije dopuštala… A zbog čega? Poradi kozmopolitskog pogleda koji se nije ustezao vjerovati svojim namjesnicima i dijelove carstva predati u njihove ručice. A oni se, pak, poput Pilata, često nisu libili zbog prividnog mira predati malu kršćansku sektu u ruke seoskih divljaka. Takvi nepismenjaci su za kršćane čuvali sjekire koje nikada nisu oštrili, naročito za fanatične kršćane koji su, uporno ponižavajući rimske bogove, silno željeli mučenički nož u grkljanu ili vlastite ruke na križu. Začuđen tim pokrštenim manijacima kojima su njihovi biskupi uporno stavljali ruku preko brnjice, Marcus zapisuje: Kako je velika duša koja je spremna odvojiti se od tijela i potom ugasiti, a nastaviti postojati. Ali ta spremnost mora proizlaziti iz vlastite prosudbe, ne iz puke tvrdoglavosti, kao kod kršćana, nego obzirno i dostojanstveno i na način da se uvjeri drugoga, ali bez tragične predstave.
Dok je, s jedne strane, bio sablažnjen njihovom nepromišljenošću, s druge je bio očaran njihovom istinoljubivošću zbog koje nije žalio oštro se usprotiviti upraviteljima gradova koje je sam izručio bratu Luciju Veru s kojim je podijelio Carstvo: Vi maltretirate ove kršćane i otvrdnjavate ih u njihovim uvjerenjima, kojih se čvrsto drže, optužujući ih da su ateisti. Jer oni bi doista radije bili optuženi i umrli za vlastitog Boga, nego živjeli. Posljedično, oni čak izlaze kao pobjednici, odričući se svojih života, umjesto da udovoljavaju vašim zahtjevima… I u ime takvih osoba mnogi guverneri provincija prije su pisali mojem ocu, čiji je odgovor zapravo bio da ne uznemiravaju takve osobe osim ako se pokaže da pokušavaju učiniti nešto što se odnosi na rimsku vladu, i meni su mnogi dali informacije o takvim ljudima, kojima sam doista i odgovorio u skladu s očevim stavom. A ako netko ustraje u dovođenju bilo koje takve osobe u nevolju zbog toga što je ono što jest, neka onaj protiv koga je podignuta optužba bude oslobođen, a naročito ako je optužba lažna, a neka onaj koji iznosi optužbu bude pozvan na odgovornost.
Zazirući od teatralnih manifestacija, ludih nadmetanja i šepurenja koja traže divljenje, ipak je onima koji su ga promatrali Marcus uspijevao deformirati um, i to jedinim omamljujućim sredstvom koje je imao - eliksirom koji se sastojao od promjene mišljenja koje je otvoreno životu. Navedenim uresima ga je kitio Tertulijan, posebno nakon događaja koji je u njemu uzdrmao emocije i širom mu otvorio oči za kristalniji pogled.
Takvu dramu nutrine nisu mogli izazvati mišićavim vojnici Gromovničke legije, kao ni briljantne Marcusove taktike. Nezamislivo je da je takvu katarzu u Tertulijanu proizvela ratna suša, koja se sve više širila bojnim poljima, ocrtavajući se u liku lubanje. U trenucima jada nepobjediva rimska legija gajila je tek iskrice nade kad su vojnici, već popucalih kapilara ljubeći licem zemlju urlali za pomoć Marsu, Jupiteru, Plutonu i cijelom kolu bogova. Te iskre su se ubrzo pretvorile u prah koji je samo zatamnio nebo. Vatra u srcima je planula tek kada su najbrojniji među njima, oni koje su nazivali Christianus, popadali na koljena pružajući Marcusu zadnju priliku. Nadu koja je bila u obliku štitova i kaciga u koje se, zaslugom kršćanskog Boga, počela ulijevati voda s neba. Tek kada su smočili ukočene i prašnjave usne, mogli su shvatiti da to nije jedina milost. Kiša koja ih je blagoslovila dovela je sa sobom i suputnicu, grmljavinu po kojoj su oni i dobili ime. Koliko god se dolina natapala, toliko su se i brda osvjetljavala munjama koje su kosile bradate divljake. Svi su bili zadivljeni tim neočekivanim besplatnim darom koji je raspršio germanske silovatelje. Marcus, kao i čitava vojska, nisu mogli vjerovati svojim očima, ali zato jesu molitvama koje su se na kraju pokazale najboljom artiljerijom.
Ono što će masa koja se nadmeno diči Isusom vjerojatno prekrižiti jesu Marcusove misli koje se čitaju samo kroz staklo poprskano kršćanskom krvlju, koja ustvari uopće nije zaprljala njegove ruke. Jedino što je želio u rukama bilo je stotinjak praznih stranica i bočica tinte. Taj komplet je toliko skrivao da se pretvorio u auru oko njegovog srca u koju čak ni njegova Faustina nije povirivala. Djelo je to okrunjeno mudrošću, koje će nažalost kasnije biti namjerno izolirano od spisa velikih kršćanskih autora onoga vremena, koji vjerojatno ne bi imali ništa protiv da ga vide u svom društvu. Njegova misao o slobodi čovjeka „od“ zasjala je u njemu pogledom u vlastitu nutrinu, k nježnom laviću koji nikad nije dezertirao i na kojeg se nikad nije požalio. Porazno je to staviti u istu liniju s onima koji žale što im je Križ opečatio čela i najradije bi kiselinom skinuli nevidljivi znak krštene ljubavi, a kamoli da bi se otvorili u želji da im sumorne savjesti preispita takav altruističan duh. No nužno je očistiti prašinu s korica koja je odredila prošlost i viknuti da Marcusovom uzvišenom duhu ta šuma mržnje prema kršćanima uopće nije bila potrebna jer je, sve više se savijajući u pozu smrti, u svoj već pohabani intimni dnevnik zapisao: Nikada nisam drugoga svojevoljno povrijedio.
